Nadbiskup Utrechta i predsjednik Nizozemske biskupske konferencije, kardinal Willem Eijk u svojem je pastirskom pismu za prošlu Korizmu najavio da će morati zatvoriti otprilike 1000 katoličkih crkava. To je otprilike dvije trećine svih nizozemskih crkava. Prema izvješću Radio Vatikana, nizozemski katolici se moraju naviknuti na „budućnost bez crkava“.
A Nizozemska je još u pedesetim godinama bila živa i snažna katolička zemlja. 90% katolika u ono je vrijeme pribivalo nedjeljnoj Misi i bilo je toliko zvanja da je malena zemlja mogla odaslati mnoštvo misionara. Danas još samo 5% vjernika ide na nedjeljnu svetu Misu – premalo da bi se održao normalan župni život.
Razlog za to nije teško pronaći. Nizozemska Crkva se nakon II. vatikanskog sabora pokazala osobiti naprednom te je u „poslušnosti koja je trčala pred rudo“, bez prethodnih uputa još radikalnije provela postkoncilske reforme nego što su to željeli umjereni modernisti u Rimu. Poznat je postao takozvani „Holandski katekizam“ čiji je njemački i engleski prijevod uskoro objavljen i koji je, primjerice, postavljao u pitanje postojanje anđelā i zloduha, zamagljivao istine istočnog grijeha i Kristove žrtve te relativizirao autoritet i nezabludivost vrhovnog Učiteljstva. Papa Pavao VI. osjećao se prinuđenim odlučno intervenirati i imenovao je kardinalsko povjerenstvo koja nije osporilo „neobične prednosti“ antropološkog (koji argumentira polazeći od čovjeka), načina prikazivanja Katekizma, ali je sastavilo niz napomena koje su se morale dodati Katekizmu. Na samom se Katekizmu pak ništa nije promijenilo.
Oduševljenje ovim Katekizmom sastojalo se, dakako, samo u tome da se vjeru i vjerske obveze više nije moralo doživljavati tako ozbiljno. Sada vjernici nisu revnije i radosnije išli u crkvu nego prije, nego se više nisu morali uzrujavati ako nisu išli. No sada je nizozemska Crkva gotovo uništena, ali to nipošto nije problem samo Nizozemske. I na njemačkom govornom području uskoro će se urušiti vanjska struktura Crkve, a ni u drugim dijelovima svijeta situacija ne izgleda drukčije.
Da razvodnjena vjera koja se nakon Koncila gotovo svagdje propovijeda ne može proizvesti ljubav prema Bogu, vidi se i po jednoj drugoj vijesti koja se nedavno pojavila. Prema jednoj studiji o dušobrižništvu, samo je još 58% njemačkih svećenika navelo da se svaki dan moli, a više od pola (54%) ide najviše jedanput godišnje na ispovijed. Da tako mlak kler ne može pokrenuti duhovnu obnovu, pa ni posljednje vjernike sačuvati u vjeri, zapravo je samo po sebi razumljivo.
Čovjek bi pomislio da će kod crkvenih vlasti barem sada, kada se loši plodovi Koncila i njegovih reformi ne mogu više previdjeti, otpočeti promjena načina razmišljanja. Od toga se nažalost ne može puno zamijetiti. I dalje se tradicionalne redovničke zajednice i svećenici samo toleriraju umjesto da ih se odlučno i snažno podrži – čak i kada se uzdržavaju od bilo kakve kritike Koncila i nove Mise. Augsburški biskup je, primjerice, nedavno oltarni prostor hodočasničke crkve u Wigratzbadu dao tako renovirati da Bratstvo sv. Petra ovu crkvu više ne može upotrebljavati za veće svečane obrede kao primjerice ređenja te mora tražiti druge crkve. Također i tragedija u slučaju Franjevaca Bezgrješne pokazuje da se radije prihvaća uništenje redovničke zajednice koja je za razliku od svih ostalih redova imala još zvanja i rasla, nego da se prihvati „pretkoncilska“ pobožnost i ljubav prema staroj liturgiji.
Ponekad se pitam nije li to nešto slično grijehu protiv Duha Svetoga? O Duhu Svetome se u postkoncilskoj Crkvi mnogo govori i on mora ispaštati za mnoge prekide Tradicije. Na koncu je ipak odveć lako vlastite ideje proglasiti poticajima Duha Svetoga ako čovjek ne pazi na razlikovanje duhova. No, jesmo li zbilja spremni slušati Duha Svetoga? Zar crkvene dogme nisu njegovo djelo? Zar tradicionalna liturgija i crkvena stega nisu nastale pod njegovim utjecajem? Krist govori o „grijehu protiv Duha Svetoga“ u svezi s prigovorom farizejā da on izgoni đavle po Beelzebulu (usp. Mt 12,24). Bilo je bjelodano da je Krist izgonio đavle i liječio bolesne. Farizeji to nisu mogli zanijekati. Ali radije su pripisivali njegova čudesa đavlu, nego da priznaju njihovo božansko porijeklo. Čini se da je to grijeh protiv Duha Svetoga: boriti se protiv djela koja je očito učinio Bog i čak tvrditi da je učinjeno protiv Boga kako se oni sami ne bi morali obratiti.
Mislim da to možemo primijeniti na borbu između katolika vjernih tradiciji i njihovih modernističkih protivnika. Vjernici Tradicije sačuvali su katoličku vjeru i trude se živjeti po katoličkom moralu. U njihovim redovima nalaze se obitelji koje žive vjeru kao i zvanja tako da se ne moraju bojati da će sutra izumrijeti ili da će biti bez svećenika. To su očito plodovi djelovanja Duha Svetoga. „Moderni“ katolici su naprotiv često u pravilu ponosni da ne prihvaćaju sva učenja Crkve i da u svom životu preziru katolički moral. Oni su prije protestanti nego katolici. Kod njih su crkve i bogoslovije prazne, kler je beznadno prestar, a mladeži gotovo nikako nema. Usprkos tome još uvijek tvrde da predstavljaju istinsku budućnost Crkve dok sve što ima okus po „pretkoncilskome“ oni žestoko odbijaju, ismijavaju i gaze. Zar to nisu obilježja zlog duha koji mrzi sve katoličko? Ako se pak sve što je očito katoličko proglašava lošim, a ono što Katoličku Crkvu gura u propast proglašava dobrim, onda nismo daleko od grijeha farizejā koji su Kristovo djelovanje proglasili demonskim, a svoj su vlastiti stav pak držali božanskom revnošću. U svakom slučaju, to je znak da modernistički i liberalni katolici zaslužuju prijekor svetog Stjepana: „Vi se uvijek opirete Duhu Svetomu“ (Dj 7,51).
p. Matthias Gaudron, Izvor: http://christusrexhrvatska.blogspot.com/
