Svi stanovnici Nazareta su znali da se s njihovim sumještanom Isusom počelo događati nešto čudno. I do njih je stigao glas o onome što je on govorio i činio. Danas ga vide ispred sebe. Čuju ono što govori. To u njima izaziva brojna pitanja: „Odakle to ovome? Kakva mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama?“
Zbog nesklada između onog što su oni očekivali i Božjeg načina djelovanja Isusovi sumještani su zbunjeni. Da ga nisu poznavali, vjerojatno bi mu priznali da je poseban. Ali oni ga poznaju. I jer ga poznaju ne mogu prihvatiti da se u njemu i po njemu može dogoditi išta posebno. „I sablažnjavahu se o njega.“ Razlog sablazni nije ono što Isus govori i čini, nego što je bio „drvodjelja, Sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov“, onaj čije su sestre među njima, onaj koji je, drugim riječima, trebao govoriti i činiti ono što oni govore i čine, ostati na njihovoj razini, plivati s njima prepušten struji običaja i svakodnevice, a ne iz toga izići, plivati protiv struje, biti drukčiji. I zato Isus, koji je bio poseban, među njima nije mogao biti poseban. I nije mogao učiniti ni jedno čudo. I mogao je samo sa žaljenjem ustvrditi: „Nije prorok bez časti, doli u svom domu, u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.“
Ne bismo smjeli osuditi Isusove sumještane. Ovo evanđelje nije napisano zbog njih, nego zbog nas koji smo povjerovali u Isusa i po krštenju postati njegov zavičaj i dom, braća i sestre, njegova rodbina. I kao takvi smo i mi u opasnosti da se naviknemo na Isusa, da nam postane „običan“ do te mjere da ga ne prepoznamo u njegovoj posebnosti. Naviknuvši se na Isusa, stvorivši svoje obrede i običaje, tražimo Boga u izvanrednom, a ne prepoznajemo ga u običnim stvarima, događajima i u običnim ljudima. Tražimo, na primjer, njegovu prisutnost u dobrom zdravlja, uspjehu, sreći…, a zaboravljamo da je on prisutan, dapače još i više, u bolesti, neuspjehu, nesreći… Mislimo da nam on svoju privrženost očituje samo kroz bogate turiste, a zaboravljamo da je on prisutan, dapače još i više, u siromahu koji kuca na naša vrata proseći milostinju. Božje djelovanje prepoznajemo u onima koji su nam daleko i koje ne poznajemo, a zaboravljamo da je za nas, dapače još i više, sa svojim djelovanjem Bog prisutan i u ljubavi muža i žene, otvorenosti životu i trudu roditelja oko odgoja, zahvalnosti djece, molitvi i dobrom savjetu djedova i baka… Isusa, u ovom istom smislu, često tražimo u nekom dalekom svetištu ili u velikim blagdanima, a zaboravljamo da je on također prisutan, za nas dapače još i više, u svakoj župnoj crkvi, i svake nedjelje, i svakog blagdana kad smo kao vjernici pozvani na misu…
Današnje nas evanđelje ne poziva samo na to da se od Isusovih suvremenika naučimo kakvi ne bismo trebali biti, nego je ono za nas poziv da naučimo kakvi bismo trebali biti. I mi smo, svatko od nas na njemu svojstven način, poput Ezekiela poslani „k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca“, i izabrani poput Pavla da budemo baštinici „uzvišenosti objava“, odnosno i mi smo poslani s Isusom u naš Nazaret, naš dom i zavičaj, među svoju rodbinu. I izabrani smo da upravo tu budemo navjestitelji evanđelja. U nama i po nama – nama kao zajednici vjernika koja se naziva Crkva i nama kao pojedincima u Crkvi – Bog želi djelovati među onima koji su „naši“, a u ovom smislu su „naši“ oni koji su nam blizu, oni prije svega, ali su „naši“ i cjelokupno čovječanstvo, pa i sva stvorena stvarnost. I pozvani smo tim „našima“ biti svjedoci evanđelja o Božjoj ljubavi koja nam se objavila u Isusu iz Nazareta. Važno je, međutim, da u ispunjavanju toga svoga poslanja ne dozvolim da nas naše vrijeme, naš Nazaret sa svojim mentalitetom, zarobi u svojoj prosječnosti, nego je potrebno da budemo, pa i po cijenu neprihvaćanja i odbacivanja, drukčiji. U ovom biti drukčiji osobito moramo paziti na dvije opasnosti u koje lako možemo upasti.
Prva je opasnost strah od neuspjeha, od onog biti drukčiji i zato što smo drukčiji ne biti prihvaćeni. Ovo je problem s kojim se suočavaju mnogi, a osobito mladi kršćani. Biti kršćanin na autentičan način – ne na način one uspavljujuće nazaretske naviknutosti u kojoj Isus nije mogao ništa učiniti i koja se može usporediti s nevjerom – nešto je što danas ne vrijedi puno, nešto zbog čega se mnogi radije stide svojeg biti kršćani, nego li je to nešto s čim se ponose. To je taj strah koji koči i onesposobljuje za biti ono što smo pozvani biti. Da bismo odoljeli toj opasnosti straha, koji bismo mogli nazvati i strahom od obzira prema onima kojima smo poslani, današnja nas liturgija s Ezekielom suočava s onim što nas očekuje, ali nam istovremeno i posvješćuje da nismo sami sebe izabrali za poslanje koje imamo. Prorok nikad ne šalje sam sebe. Proroka uvijek Bog šalje: »Sine čovječji, šaljem te … k narodu odmetničkom što se odvrže od mene. … Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca. Reci im: ’Ovo govori Gospodin Bog!’ I poslušali oni ili ne poslušali – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima.«
Druga opasnost je oholost zato što smo drukčiji, zato što nismo dozvolili da nas zahvati struja i ponese ondje gdje nosi sve druge, nego poput Isusa plivamo uzvodno, suprotno od većine. Oholost nas priječi da Isusa vidimo onakvog kakav on doista jest i da stvorimo svoju sliku Isusa. I ona se dogodi da ga, misleći da ga znamo, zapravo uopće ne prepoznamo. I umjesto da ga svjedočimo drugima, mi postajemo prepreka drugima da ga susretni. Zato Isus nije i ne može biti u oholosti. Isus je prisutan u poniznosti. I samo ga ponizni mogu svjedočiti. Da bi nas očuvao od oholosti, Bog nam je dao sa sv. Pavlom dao „trn u tijelu.“ Ne znam koji je to bio trn u slučaju sv. Pavla. Možda je to bio isti ovaj trn koji postoji u našem slučaju, a on je danas mentalitet društva i vremena u kojemu živimo i koje ono biti Kristov i s Kristom ne smatra poželjnim, nego nazadnim. No ne bojmo se tog trna. S njim uvijek od Gospodina dolazi i njegova „milost jer snaga se u slabosti usavršuje.“ Zahvaljujući tome mi iskustveno možemo otkriti da doista prava nije jačina u jakosti, nego da se prava jačina nalazi u slabosti, odnosno da su doista istinite riječi: „Jer kad sam slab, onda sam jak.“
Uspijemo li odoljeti ovim dvjema napastima, napasti straha i napasti oholosti, moći ćemo u otvorenosti Božjem poslanju i njegovoj milosti koja je uvijek dostatna za ono poslanje koje Bog ima s nama, biti poput Krista oni koji uspijevaju nastaviti svoje kršćansko svjedočenje usprkos svim protivštinama, pokazujući svima da Bog i danas nastavlja govoriti i djelovati u onom u čemu ga ljudi najmanje traže i vide, u običnim ljudima, događajima, pojavama, ali i u nama, nama koji živimo svoju svakodnevicu jednostavno i kršćanski dosljedno. I Isus neće moći doći i proći nezamijećen i sa žaljenjem ustvrditi: „Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju, među rodbinom i u svom domu“, jer mi tada nećemo biti samo njegov zavičaj, rodbina i dom, nego ćemo biti i sam On, Isus Krist, njegova živa prisutnost za sve one s kojima živimo i kojima nas On šalje.
Mate Uzinić, biskup