Suočen s mrmljanjem i nevjerom Židova koji su mislili da ga poznaju, Isus nastavlja svoj govor o kruhu života. To je govor koji mogu prihvatiti, a zatim i uživati njegove plodove, samo oni koji vjeruju: „Tko vjeruje, ima život vječni.“
Da bismo mogli pratiti Isusov govor i shvatiti njegovo značenje, moramo se dakle i mi izdići iznad naših pojmova i naših ljudskih shvaćanja i uzdići na višu razinu, na razinu vjere. Samo na toj razini će nam postati prihvatljivo ono što nam je kao i Židovima na ovoj razini nerazumljivo ili čak sablažnjivo: „Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu i oca i majku? Kako sad govori: ‘Sišao sam s neba?’“
Kršćani žive u vjeri i od vjere. O vjeri ovisi naša sadašnjosti i naša budućnosti. To je karta na koju ulažemo svu svoju nadu i o kojoj sve ovisi. Vjera je nešto poput kockanja. Svi koji ulažu nadaju se da će i dobiti. Jedina razlika je u tome što u kockanju dobivaju rijetki, a u vjeri dobivaju svi. Da bi se u vjeri postigao željeni zgoditak ona, slično kao i kockanje, treba biti povezana s odricanjem. Moramo uložiti da bi dobili. O kakvom je ulogu, odnosno odricanju riječ, tumači sv. Pavao pišući Efežanima o tome kakvi bi trebali biti oni koji vjeruju. Od njih bi trebala biti daleko „svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću“, a oni „dobrostivi, milosrdni“, oni koji praštaju „jedni drugima kao što Bog u Kristu nama oprosti“, tj., koji hode u ljubavi, kao nasljedovatelji Božji i djeca ljubljena. Samo takvi vjernici su pravi vjernici, oni koji su u životnom kockanju sebe i sve svoje stavili, uložili, na kartu Isusa Krista. I jedino oni mogu biti sigurni da će im se uloženo stostruko vratiti, da će dobiti konačni dobitak, a konačni dobitak je život vječni! „Tko vjeruje, ima život vječni“, kaže Isus predstavljajući nam taj konačni dobitak.
Polazeći od spomenutih usporedbi između vjerovanja i kockanja, možemo zaključiti da je kršćanski vjerovati puno više od onoga vjerovati u Boga. Kršćanski vjerovati znači vjerovati Bogu. Ovo vjerovati Bogu znači u potpunosti se, bezuvjetno i s povjerenjem, njemu predati, prihvaćajući sve ono što je on u Isusu Kristu govorio i činio i, u pitanjima vjere i morala, nastavlja govoriti po svojoj Crkvi. Vjerovati ovako znači imati pouzdanje u to da Bog djeluje onako kako je obećao i onda kad se nama čini da to i nije tako. Znači također vjerovati da nam neće suditi po našim djelima, nego po svom milosrđu i Isusovim zaslugama na križu. Vjera je to koja nam otvara pogled prema stvarnosti koju još ne možemo vidjeti, ali je možemo naslutiti i koja nas, na svoj način kao i kockare, čini ovisnim o Bogu i njegovoj volji. Tako vjerujući znamo da je ono što Bog želi za nas najbolje, mnogo bolje od onog što mi sami sebi možemo poželjeti. Vjerovati, dakako, znači i svoj život prilagoditi onome što vjerujemo, uskladiti ga sa željom onoga kojemu vjerujemo. U protivnom naša vjera može svesti na ideologiju, teoriju, osjećaj, a vjera nije ništa od toga.
Židovi Isusova vremena nisu bili spremni sve staviti na kartu Isusa Krista. I zato su mrmljali protiv Isusa i sumnjali u njega. Uskoro će ga i napustiti jer su mislili da ga poznaju, a zapravo ga nisu poznavali. I nama kršćanima se to može dogoditi. I mi mislimo da poznajemo Isusa. A često, zapravo, ne poznajemo njega nego onu sliku koju smo sami stvorili o njemu. I zato smo i mi u opasnosti da mrmljamo i sumnjamo, ali i da ga u konačnici napustimo. Isus ne napušta nas. On nam se i dalje ustrajno nudi. Za uzvrat traži samo vjeru, ali onu vjeru koja će nas izdići iznad naših ovozemaljskih shvaćanja i omogućiti nam da prihvatimo njegovo silaženja među nas. U toj ćemo onda vjeri moći s pouzdanjem pristupiti k njemu, kruhu živom „koji je s neba sišao.“ I postat ćemo sposobni nadići poteškoće, a ponekad i očaje sadašnjosti, i poput Ilije, nahranjeni i napojeni, krenu naprijed, krenuti u susret s Gospodinom, krenuti u susret vječnom životu, znajući da Isusove riječi nisu tek prazne fraze, nego da doista: „Tko vjeruje, ima život vječni.“
Mate Uzinić, biskup; www.dubrovacka-biskupija.hr/