U ono vrijeme: Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« Govorahu: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’«Isus im odvrati: »Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.« (Iv 6, 41-51)
Jedna od najčešćih stvarnosti u odnosima među ljudima je međusobno nerazumijevanje. Čovjek drugoga čovjeka ne razumije, jer ga ne sluša srcem koje želi razumjeti. Takvo nerazumijevanje vodi preziru, prezir uzrokuje mrljanje, a mrmljanje rađa osudu. Baš jednu takvu scenu imamo na početku ovonedjeljnog evanđeoskog ulomka. Židovi mrmljaju na Isusa. Ne mrmljaju oni zbog onoga što je Isus rekao, kako bi se nakon površnog čitanja moglo kazati, nego oni mrljaju protiv onoga što su oni čuli. Isus nastupa pomalo revolucionarno. Nije to revolucija kakvih smo u povijesti bili svjedoci niti revolucija o kakvima slušamo iz dana u dan. Sve te revolucije imale su za cilj mijenjanje čovjekovog uma, njegovog mišljenja. Isusova revolucija, ili bolje rečeno preokret, upućena je prema ljudskome srcu, srcu koje sluša i razumije Gospodina, slušajući i razumijevajući čovjeka pored sebe.
Stari su crkveni oci govorili i pisali na mnogim mjestima o pobožanstvenjenju čovjeka. Isus je kruh koji je sišao s neba, kako on to sam o sebi posvjedoči, a to je učinio kako bi palom i zalutalom čovjeku otvorio vrata neba. Bog je tako postao čovjekom da bi čovjek u konačnici bio potpuno sličan Bogu. To je ideja i stvarnost koju niti jedna druga vjera osim kršćanstva ne ispovijeda. Blizina Boga očitovala se u blizini Isusa Krista svakome čovjeku. Isusov poziv upućen je svima. To je poziv univerzalnosti, ali i poziv koji ne niječe posebnosti, nego im daje novi, kršćanski, vrjedniji smisao. U kršćanskome pogledu na svijet, u pogledu na sve stvoreno, na čovjeka i njegov život, svijet ima priliku otkriti pogled vječnosti.
Put kršćanina nije i nikada neće moći biti put isključivosti. Kršćanin razumije drugoga pored sebe, jer je okusio da Gospodin razumije njega. I ne samo razumije. Kršćanin ljubi drugoga, jer je u vlastitome životu okusio da Gospodin ljubi njega. Svi oni koji kršćanstvo žele učiniti isključivim prema drugome čovjeku, ili grupi ljudi, nisu otkrili dubinu kršćanstva. Još manje su je otkrili oni koji, iz tobožnje ljubavi prema čovjeku, žele izbrisati granice, ukinuti norme, odbaciti ono što kršćanstvo vjeruje, a što je Crkva sačuvala kroz tolika stoljeća.
Vrijeme koje je iza nas, vrijeme u kojem je Crkva ustrajno naviještala nadu vječnoga života kroz dvadeset stoljeća, obilježeno je traženjima modelâ kako svijetu posvjedočiti ono što ona vjeruje. Ni vrijeme koje je ispred nas neće biti oslobođeno te obveze. Papa Franjo nas stalno poziva da idemo na periferiju društva, Crkve, svijeta. Taj naš odlazak za cilj ima donošenje radosne vijesti, nade vječnoga života svima. Taj poziv uistinu je poziv Crkve uvijek pa tako i danas. No, mi smo svjesni kako na periferije života ne možemo ići praznih ruku. Jer, Vječnost se ne može okušati u prolaznosti niti Ljubav u prosječnosti. Ono najvrjednije što imamo Gospodin nam je objavio u današnjem evanđeoskom ulomku. Vječnost se nalazi u njemu, koji je Kruh živi što siđe s neba. Samo nahranjeni tim kruhom u presvetoj euharistiji, mi možemo kušati plodove vječnosti ovdje na zemlji, dijeliti ih s drugima te iščekivati vječnost blaženog zajedništva s njim u njegovom Kraljevstvu.
fra Antonio Musa, Izvor: http://fra3.net/
