Ostati bez Boga kroz čitavu vječnost jedina je prava i potpuna tragedija jer Bog može svako drugo zlo, čak i naš grijeh, okrenuti na dobro.
Zanimljivo je kako se djeca predaju igri, sasvim se zaborave, izgube se u njoj. I mnogi se radnici tako predaju svome poslu da se za njih kaže: “Za njih je sada važno samo ono čemu su se predali”. Može li se čovjek tako predati Bogu, da zaboravi sama sebe? Je li važno predati se Bogu?
Jest, to je naš najvažniji zadatak u životu. Ali, kako se predati Bogu, što to zapravo znači? Možemo to kazati na dva načina. Prvi je način slikovit. Predati se Bogu znači povjeriti mu svoj život, predati se njegovu vodstvu, slikovito rečeno: njegovim rukama koje su jače i sigurnije od ljudskih.
Tko se predao Bogu, osjeća se poput djeteta koje zna da ga nose sigurne i jake ruke njegova nebeskog Oca i ne boji se da će pasti. Može Otac narediti i anđelima da nas uzmu u svoje ruke kako to piše u Pismu (Anđelima ću svojim zapovjediti da te nose na rukama da ne bi gdjegod udario u kamen – Mt 4, 6). Taj se sjeća i riječi iz psalma u kojemu se kaže: Gospodin je pastir moj, zla se ne bojim jer on je sa mnom (Ps 23, 1-4). Taj ne nosi ni tamne ni ružičaste naočale, nije pesimist ni naivni optimist, nema iluzija o stanju u svijetu, ali zna da su u Božjim rukama i on i svijet. Kroz taj svijet ne ide slijep, vidi opasnost ali zna da nije običan broj izložen samovolji sudbine, na njegovu ga putu prati Otac koji će ga zaštititi kad zatreba, kad to bude u planu i volji Očevoj.
Predanje Bogu možemo izraziti i na drugi način. Predati se Bogu znači izručiti se njegovoj volji, tako mu se prepustiti da u našem životu sve bude po volji Božjoj.
Zato nam je Isus dao primjer i putokaz kad moli: Oče, neka ne bude moja nego tvoja volja (Mt 26, 39). Predati se Bogu znači odreći se svoje volje, staviti se Bogu na raspolaganje i izvršiti njegovu volju. Osnovno pravilo kršćanskoga života glasi: “Bože, budi volja tvoja”. Bog želi da iz ljubavi prema njemu svaki dan odradimo svoj posao, zadatak i dužnost, da se svakog trenutka borimo protiv zla, da razvijamo kreposti i da rastemo u znanju o njemu, da budemo sve savršeniji u svojoj pobožnosti i radu. To i nije uvijek lako, teško je voditi borbu s našim strastima koje Ivan evanđelist spominje kao požuda tijela, požuda očiju i oholost života, a mi to prevodimo kao: seks, lakomost i neuredna ambicioznost. Tko se predao Bogu, taj s njime i radi i odmara se, trpi i raduje se, živi za Boga i s njim.
Tko se predao Bogu neće se razočarati, Bog će voditi njegov život iako će on tek u vječnosti saznati kako je to Bog radio. To Bog radi po svome Duhu koji je u nama i s nama ostvaruje ono što mi sami ne možemo. Po tome Duhu postajemo snažni, borbeni i nepobjedivi u sukobu sa silama zla bez obzira koje su i odakle dolaze.
Sve se sada svodi na pitanje imamo li hrabrosti reći Bogu: “Predajem ti se, uzmi me kao svoje vlasništvo i radi sa mnom što hoćeš”? Postoje dva uvjeta za takvo bezuvjetno predanje Bogu. Prvi je sam po sebi razumljiv: to je vjera. Razumljivo je da čovjek koji se želi predati Bogu mora čvrsto vjerovati da Bog nije varka, ni iluzija, ni projekcija željâ, ni mit, nego živa stvarnost koja je s nama, gleda nas, sluša i ljubi, želi nam dobro, naš je gospodar, uzrok i cilj života. Samo se s takvom vjerom čiovjek može predati Bogu. Uz vjeru da Bog jest, ide i povjerenje u Božju ljubav, mudrost i svemogućnost i samo onaj tko vjeruje u ta Božja svojstva može mu reći: “Radi sa mnom što hoćeš”.
Predati se Bogu može samo onaj tko ga ljubi, samo to predanje vrhunac je ljubavi koja isključuje neurednu ljubav prema stvorenjima; nitko ne smije biti vlasnik srca, samo Bog. Čovjekovu dostojanstvu ne odgovara ovisnost o bilo kojem stvorenju, a predanje Bogu vrhunac je njegova dostojanstva. Čovjek koji se predaje Bogu odriče se neurednih veza sa stvorenjima ali i svoje egocentričnosti, i u Bogu nalazi temelj odakle promatra sebe, svijet i sve što se u njemu događa.
Zar nismo svi pozvani na svetost, zar svetost nije ispunjavanje volje Božje i zar svetaca nema u svim staležima i zanimanjima i u svim vremenima? Nažalost, ima ljudi koji se ne žele predati Bogu koji će im biti sudac, kad će se i obistiniti što kaže Pismo: “Što tko sije, to će i žeti” (Gal 6, 7).
Kad se neka duša, u bilo kojem zvanju i poslu, potpuno preda Bogu, Bog će je obasuti milostima i napraviti u njoj stan u kojemu sam boravi. Nemojmo se ipak razočarati kad primijetimo da smo time što se više predajemo Bogu, postali svjesniji koliko smo hladni, rastreseni, neumrtvljeni, nevelikodušni, neodlučni, jednostavno bijedni i nesavršeni. Ne bojmo se, to je zato što sad bolje vidimo, nismo više zadovoljni sami sobom, htjeli bismo biti bolji i savršeniji. Duh Božji učinit će ono što mi ne možemo, mi koračamo naprijed uz pomoć njegove ljubavi i darovanih milosti.
Tek kad Bog vodi naš život imamo puno ljudsko dostojanstvo i na putu smo prema cilju svoga života. Drugačiji način života opasno je lutanje koje može i tragično završiti. Ostati bez Boga kroz čitavu vječnost jedina je prava i potpuna tragedija jer Bog može svako drugo zlo, čak i naš grijeh, okrenuti na dobro.
Najvažnije u našem životu jest predati se Bogu i to bez rezerve, tako da nam u životu bude sve po Božjoj volji. Tako ćemo lakše podnijeti i patnju kad se ona nađe na našem životnom putu.
fra Franjo Muštra, Izvor: www.svjetlorijeci.ba