Najviše bolesti nastaje jer je duša bolesna, a nju ne liječi ni psihijatrija ni medicina. Tijelo je tromo, ali ti si čovjek po svome duhu – tijelu možeš reći da ustane, daradi, da gimnasticira.
S tijelom smo samo u ovom, sadašnjem trenutku, s njim ne možemo otići u prošlost ili budućnost, ali s duhom možemo, možemo reći da ćemo za deset godina biti takvi i takvi.
Duhovna obnova samo je tebi pomoć, a nije to pomoć Bogu, župniku, tvomu vjeroučitelju, nastavniku; to je pomoć tebi da budeš čestit, uspješan, vrhunski čovjek. Duhovna obnova je obnova tebe kao čovjeka, obnova tvoje savjesti. A što je savjest? Ona je kao tvoj dobar prijatelj, kao policajac na cesti koji ti kaže da na tom mjestu ne smiješ voziti više od četrdeset na sat, a ako voziš sto pedeset otići ćeš s ceste, poginut ćeš. Savjest ti kaže: ne smiješ psovati, ne smiješ ogovarati, nemoj biti bezobrazan prema roditeljima, nemoj danas biti lijen, ustani na vrijeme, to je savjest. I ako to napraviš, blago tebi.
Savjest ti kaže nemoj psovati, nemoj govoriti ružne riječi, danas nekoga ohrabri, govori lijepe i nježne riječi – kad to činiš, čitavo tvoje tijelo postaje zdravo. Znanost o duhovnoj obnovi, a ona je danas vrhunska znanost, kaže: Svaka tvoja negativna riječ, svaka tvoja psovka, ogovaranje, svako tvoje mrmljanje ubija stanice tvoga tijela i tvoga mozga. Znači, kad god misliš negativno – ne mogu, ne bih – ubijaš stanice svoga mozga, postaješ nesposoban i tromiji. Sjeti se toga kad svojoj majci kažeš neku ružnu riječ, bježiš od nje; sjeti se kad svomu kolegi nešto opsuješ, ne možeš ga više pogledati u oči, a ne će ni on tebe jer si zao čovjek. A kad si zao, nitko ne će s tobom. Savjest je naš organ koji nam govori: Čovječe, ako hoćeš biti sretan, govori dobre riječi, ne psuj nego blagoslivaj ljude, nemoj ljenčariti nego idi raditi, nemoj nikad reći da ne možeš već kaži da možeš i hoćeš.
Tomislav Ivančić