Liječnik je razočarano slijegao ramenima u bolničkoj sobi. Njegov pacijent je bio jedan djedica koji je obolio od gripe koja sije paniku i dan danas.
Terapija nije pokazivala nikakve znakove poboljšanja, čak naprotiv. Već tjedan dana nije reagirao ni na jedan lijek. Bezvoljno je ležao na krevetu kao da se više ne želi boriti za novi dan života. Liječnik nije davao mnogo nade.
Sutradan liječnik na jutarnjoj viziti ponovo obilazi bolesnike. Iznenadio se kada je ugledao djedicu veselog i nasmijanog. Lice mu je odavalo boju koja je ulijevala veliku nadu. Pita ga liječnik; „Ma što se to dogodilo od jučer? Zamalo nam niste umrli, ali danas. Otkuda tolika promjena?“
Starac se nasmiješio i priznao: „Imate pravo! Jučer me posjetio u bolnici moj unuk Damir. Rekao mi je:
– Djede, moraš brzo ozdraviti i doći kući! Trebaš mi! Pokvario mi se bicikl!“
Imamo li i mi nekoga za koga danas trebamo živjeti?
