Neki ljudi i tjelesno ozdrave kad duhovno ozdrave. Ali ne svi. Zašto? Čovjek je tajna, osoba, nije predmet koji se do kraja može upoznati i njime manipulirati po svom znanju i želji, on je i nespoznatljivi duh koji potpuno poznaje samo Duh njegova Stvoritelja.
Tjelesna bolest nikad ne može pokolebati i razboljeti zdrav duh. Tjelesna bolest koja ostaje u zdravu duhu za njegovo je dobro, zato je on u miru prihvaća i blagoslivlja. U zdravu duhu bolest postaje spasenjska žrtva, duhovnoga čovjeka ne razara, nego ga izgrađuje, spašava. Duh vjere i ljubavi može prihvatiti i tjelesnu bolest i smrt jer vjeruje u uskrsnuće tijela i vječno zdravlje. Duh spašava tijelo i čini ga vječnim. Ipak, duhu ljubavi tijelo i tjelesno zdravlje nije prioritet. Duh je jači od tijela i nije njime uvjetovan. Upravo u tjelesnoj patnji i bolesti mnogi se ljudi duhovno bude i dozrijevaju. Shvate da nisu samo tijelo i traže duh. Duh koji vječni život i zdravlje daje. Mnogi tek u bolesti otkriju duh u sebi. I u svom duhu živoga Boga. Otkriju istinskoga sebe i Boga u sebi. Itekako zdrav duh može biti u bolesnu tijelu. Jasno da čovjek u zdravu duhu želi i zdravo tijelo, ali prihvaća i ljubi i bolesno tijelo. U miru ljubavi prihvaća i bolest tijela i njegovu smrt kao žrtvu ljubavi za svoje vječno spasenje i spasenje drugih ljudi, vjerujući da će u Ljubavi i umrijeti i uskrsnuti. Duh se ne ravna po putokazima »tjelesno zdravlje« i »tjelesna bolest«, nego uvijek slijedi putokaz »vječni savršeni život,« u kojem nema ni bolesti ni smrti ni suza, a prihvaća sve što mu taj put donosi, i zdravlje i bolest i smrt tijela.
Ako je zdravlje tijela potrebno za zdravlje duha i vječno spasenje, zdrav duh uvijek tijelo izliječi. Izlječenje se prima vjerom. Vjerom čovjek može primiti sve što je za njega dobro. Zdravlje tijela (samo privremeno) može dati i zli duh, ali ne da ga spasi, nego da ga vječno upropasti. Čovjek u zdravu tijelu u stalnoj je kušnji prepuštanju kriterijima ugodnosti i užitka. Samo u svojem zdravom, čovječjem duhu može im odoljeti, kad je zaštićen Božjim duhom. No čovjek je u tjelesnoj bolesti i patnji u velikoj kušnji da klone i duhom i upadne u duhovni očaj. Zato uvijek u bolesti treba posebnu duhovnu okrjepu. Treba primiti vidljivi znak vjere i ljubavi, da duhovno ojačan izdrži do kraja, do prijelaza u vječni život.
Miljenko Grubeša, Izvor: www.glas-koncila.hr/