Često se pitam postoji li neka granica do koje treba služiti bližnjima, tj. je li potrebno žrtvovati se za nekoga čak i kad vidiš da te taj bezobzirno iskorištava? Što vi mislite, kako bi Isus postupio u takvim situacijama?
Odgovara don Damir Stojić
Naravno da nije potrebno podržavati bezobzirno iskorištavanje. Štoviše, mislim da to može imati i negativan učinak jer se osoba neće ni truditi nešto postići očekujući da to moći lako dobiti od tebe. U odnosima prema drugima treba biti pun ljubavi, ali i znati pronaći pravu mjeru. Zasigurno nije potrebno trpjeti ponižavanja pod krinkom kršćanske poniznosti. U „Sumi Contra Gentiles“ (Vol. III, 135) sv. Toma Akvinski na lijep način objašnjava što znači poniznost: „Spontano prigrliti ponižavanje nije uvijek i u svakom slučaju praksa poniznosti, jer poniznost kao vrlina ne čini ništa nepromišljeno. Stoga nije poniznost nego ludost prigrliti svako i bilo kakvo ponižavanje. Ali onda kada nas vrlina potiče na to da neko djelo učinimo, na poniznost spada ne pobjeći od njega, primjerice ne odbiti neki nemio posao […]
Ponekad kada po dužnosti nismo pozvani prihvatiti neko unižavanje, znak je poniznosti prihvatiti ih kako bi drugima dali primjer da lakše prihvaćaju ono na što su obvezni, kao kada general ponekad prihvaća dužnosti običnog vojnika da bi ohrabrio druge.“ Dakle, pravi stav poniznosti je pronaći pravu mjeru i shvatiti svoj poziv u perspektivi Kraljevstva nebeskog.
Izvor: Studentski pastoral