Često tražimo načine kako prići drugima i evangelizirati ih, a kada nas netko uputi na naše ponašanje koje se ne poklapa s Kristovim naukom ostajemo nekako začuđeni i nijemi. Ponekad i ljuti.
Doista svi bismo mi htjeli mijenjati druge, a tko će nas promijeniti? Svi bismo mi željeli obraćati druge, ali tko će nas obratiti? Htjeli bismo nekog mladog čovjeka, željnog života, obratiti Kristu, koji možda tražeći se trenutno se načinom života nalazi daleko od vjere, ali koji je možda Isusu bliže nego mi sami, ali tko će obratiti naše djedove i očeve, tko će obratiti nas same?
Važna je svaka vrsta evangelizacije, bila ona na zabavama ili na nekim drugim periferijama društva, ali više od svega potrebna je evangelizacija naših obitelji, obitelji prividnog mira i narušenih odnosa, obitelji s prigušenim emocionalnim ali i fizičkim zlostavljanjima koje nitko ne vidi osim žrtava u njoj, obitelji u kojima djeca često bivaju potjerana da idu na misu i vjeronauk do primanja sakramenata, a onda glavom bez obzira bježe od tamo, jer prije toga nisu išli zajedno kao obitelj.
Svako jutro kada se ustaneš obrati prvo sebe, razmisli u čemu danas još možeš biti bolji, učini da postaneš svjetlo svijeta, tako žarko svjetlo da te više nitko ne može ignorirati, te ćeš na taj način biti opomena svima oko sebe koji žive drugačije. Svako jutro kada se ustaneš okreni prvo svoje misli Bogu, okreni se svome bližnjemu, okreni se obitelji koja te treba, prije nego što započneš razmišljati o idućem seminaru na koji možeš otići.
Tvoj odnos s Bogom toliko je vidljiv u tvom ponašanju prema drugima da niti jedan riječ iz tvojih usta nema toliko značenje koliko ono što činiš za druge ili protiv drugih. A tko je naš bližnji, upitao je onaj mladić Isusa. Zar nekada ni sami ne vidimo da je to naš otac, majka, brat, sestra, djed, baka ili netko drugi tko živi i radi s nama. Nije nam toliko bližnji niti onaj prijetalj s facebooka, a niti onaj stranac koji je ovdje trenutno u prolazu. A da počnemo evangelizaciju od sebe? Upravo ta i jest najteža!
