Ono što zabrinjava jest nespominjanje antropološkog šoka kojim je zaustavljeno pola planeta.
Taj šok nitko ne spominje osim francuskog predsjednika Macrona. „Ako mi ne možemo to danas uraditi, kažem vam da će pobijediti populisti. To će se dogoditi danas, sutra, prekosutra – u Italiji, u Španjolskoj, možda i u Francuskoj i na drugim mjestima“, kazao je francuski čelnik dalje u intervjuu. „Mislim kako je ovo dubok antropološki šok. Mi smo zaustavili polovicu planeta kako bismo spasli živote, u našoj povijesti nema sličnih primjera.“ Ima pravo francuski predsjednik kada kaže da takvo što ne postoji u povijesti ljudskoga roda. Realno je očekivati da će se poslije ovoga kaosa na svijetu početi javljati populistički pokreti. (Kada Macron upozorava na populizam, zapravo misli na suverenističke pokrete, jer želi više ovlasti u Bruxellesu, želi EU kao centraliziranu državu, a ne EU suverenih država!) I ne samo populizam, nego, pretpostavljam, i snažan antiglobalizam. Ljudima je dosta straha, na vrh glave im je pandemija i raznih gripa – ptičje gripe, svinjske gripe, kravljeg ludila, koronavirusa. Dogodit će se vjerojatno velik otpor cjepivu i obveznom cijepljenju, jer su se narodi razočarali i počeli potiho sumnjati u sva ta „globalistička ludila“. Kakav su cilj globalisti željeli postići? Sveopću slobodu? Ljudska prava za sve? Blagostanje za sve? Ne znamo. Ali znamo jedno – globalizam je postao totalitarizam.
Antropologija (filozofska antropologija)
Filozofska antropologija je disciplina koja se bavi cjelinom čovjekova duševno-tjelesnog bitka. Za razliku od pojedinačnih znanstvenih antropologija, koje fenomen čovjeka promatraju somatsko-fizički, psihološki, duhovnoznanstveno, izvanljudski (religiozno), medicinski, etnološki, sociološki, politički ili kulturalno, filozofska antropologija želi objediniti sve te uvide pojedinačnih istraživanja. Ona postavlja pitanja čovjekova bitka. Želi odgovoriti na pitanja: etički i metafizički, „što“ znači biti čovjek. Drugo pitanje jest pitanje čovjekova bivovanja ili postojanja u svijetu – „kako“, na koji način, postojati i održati se u svijetu. Filozofska antropologija vrlo je mlada filozofska disciplina, ali seže daleko u povijest ljudskoga roda. Tako se već Knjiga postanka u Bibliji pita o biti i stvorenosti čovjeka od Boga. Cjelovita antropologija stara je koliko i ljudsko propitivanje o samom sebi. Ne moramo ići u dubinu filozofske antropologija Aristotela, I. Kanta, Hegela, M. Schelera, „Čovjekova položaja u kozmosu“, Heideggera i drugih filozofa, jer to nije nužno za ovu temu.
Što je narušeno u cjelovitoj filozofskoj antropologiji
Narušen je i u opasnost je došao cjeloviti čovjek, njegov duhovni i tjelesni bitak. A to je doista velik šok za svakog čovjeka, priznao on to ili ne. Nije li „ugroza od pandemije koronavirusa“, kako je zovu, to šok za narode svijeta, šok za pojedinca koji je, kao socijalno biće, stavljen u izolaciju (blaži oblik zatvora). Nije li psihološki šok za pojedinca to što, po naputku mjerodavnih epidemioloških služba, mora biti na distanci od svih, čak i od bliže i daljnje obitelji? Čim je cjeloviti čovjek ugrožen, životno i psihološki, to je velik problem. A kada je ugrožena populacija na planetu, onda je to velik šok. Moramo znati da ima ljudi koji inače nisu cjeloviti karakteri, u ravnoteži duhovno-tjelesnog bitka, ljudi koji se, ljudski govoreći, traže, traže same sebe, svoj bitak i razlog postojanja. Zato moramo reći da je koronavirus udar, silovit šok na čovjekovu psihu, položaj u društvenoj zajednici. Prema Aristotelu, čovjek je „zoon logon ekhon“ (biće koje umije govoriti i slušati) i „zoon politikon“, biće zajednice. A mediji već danima „teroriziraju“ čovjeka da mora slušati, biti obavješten, upućen u probleme pandemije. Terorizirati čovjeka danima, njegovu psihu, um i razmišljanje, može potaknuti neke druge u čovjeku pozaspale aktivnosti. A to je krik protiv svijeta u kojemu živi, krik protiv onih koji su ga „terorizirali“, dakako, protiv pomahnitalog globalizma. To je dobro uočio francuski predsjednik Macron. Žalosno je da drugi političari šute ili osporavaju njegovu izjavu. Populizam je jedan od mogućih odgovora na antropološki šok. Drugi odgovor može biti jačanje otpora globalizmu, europeizmu, čak žestoko protivljenje takvom načinu života, u kojemu je ugrožena moja ljudska cjelovitost. Sila silu rađa. „Pritisnuto jače, sve to jače skače“.
Povijesna svjedočanstva
Europa sjedi na kršćanskoj kristovskoj kulturi, makar to ne priznaje ni ne cijeni. Kad god je na tome stablu kršćanske kulture odsijecala tu granu, otišla je u totalitarizam. Ako je povijest učiteljica života, onda je već davno trebalo izvući neku pouku. Pokušaji rušenja obitelji, nacionalnog identiteta, rušenja biblijske slike spolnosti jest odlazak u totalitarizam. Kada se na takvo što nadoda prirodno ili laboratorijski stvoren korona virus, tada normalnu čovjeku mora prekipjeti. A kada čovjeku „prekipi mozak“, on oštro kaže NE takvom svijetu, takvom moralu, takvoj slici obitelji i čovjeka. Iako čovjekom manipuliraju izopačeni mediji preko tri ekrana – računala, mobitela i televizije – on počinje dolaziti k sebi nakon hlađenja prekipjelog mozga, koliko god bio zaluđen. I u tome je, po Macronu, mogućnost i strah da će populisti nadjačati i pobijediti. Koga? Liberalce i liberalizam, kojima više ništa nije sveto, ni Bog ni Crkva ni obitelj ni čovjek? Tko je još, po Macronu, u opasnosti? Globalizam u cjelini? Ne možeš vječito manipulirati preko tri ekrana ljudsku zajednicu, pola planeta. Pedofilski skandali, razne seksualne revolucije bile su uništenje slobode u ime slobode, kako piše Gabriele Kuby. To je bio samo početak. Rodnom ideologijom zadan je još snažniji udarac obitelji i pojedincima. Ali to parlamenti raznih zemalja nisu htjeli ili nisu znali prepoznati. Svaka čast slovačkom parlamentu i još nekim parlamentima, koji su većinom odbacili u kompletu Istambulsku konvenciju. Naš hrvatski parlament nije bio ni vruć ni hladan, pa je, unatoč protivljenju većine naroda, donio ishitrenu i nepromišljenu odluku, također po načelu stranačke stege, a ne slobode pojedinca i prigovora savjesti. Totalitarno.
Gdje smo?
Živimo u Europi koja je izgubila kompas o ljudskoj cjelovitosti, smislu života, i to u gotovo svim sferama života. U paradoksalnoj smo situaciji. Proklamira se dostojanstvo čovjeka i žene, a u osnovnim se čimbenicima to što je proklamirano gazi. Zato s pravom neki kažu: „Gdje su Bog i zdrava etika, izbacili su ih, a čovjeka podvrgnuli manipulacijama“. Živimo u agoniji „kulture smrti“. Nijedan narod Europe nema, demografski gledano, svijetlu budućnost. Čovjek globalist želi zauzeti, i već je dobrano zauzeo, mjesto Boga, u globalizmu, slično, ali još perfidnije od dva zla dvadesetoga stoljeća – nacizma i komunizma. Navodno smo odbacili diktature raznih vrsta, a opet se probudili u diktaturi. Narodi i pojedinci postali su robovi svojih rukotvorina, ovisnici o mobitelima, društvenim mrežama, raznim igrama na sreću. Gradovima i selima ponekad bezglavo šeće generacija triju ekrana sa slušalicama u ušima, koja nikoga ne vidi ni ne čuje. Prestali smo se diviti ljepotama prirode, pjesnicima i njihovim pjesmama. Kako kaže jedna umirovljena učiteljica hrvatskog jezika: „Kada djeci čitaš ljubavnu pjesmu nekog poete, ona se smiju“. Zarobila nas je „kultura ambalaže“. Fotošopirana stvarnost. Vanjski izgled mnogo čega izvrstan je, a sadržaj nula. Čovjek je obezglavljen. Umjesto ravnoteže života prema mogućnostima, živi se peglanjem kartica i konzumerizmom. Navali u kupovinu, danas je „crni petak“! Da, užasno crn petak, stvoren za pohlepu, za imati, a ne za biti. Nemoj biti čovjek empatije, nego gazi sve pred sobom. Promatrajući hrvatsko društvo, grabež je postala način života. Nije gospodin onaj koji je kulturno profinjen i vjernik, nego onaj tko vozi skupog terenca. „Vidi ovog, ili ovu, kakvu pilu vozi“. Zar nakon svega ne možemo priznati da smo ne samo koronavirusom i ostalim načinom života doživjeli antropološki šok? Hoćemo li se od šoka oporaviti sigurno ne ovisi o tri ekrana. A još manje o liberalcima svih mogućih izvedenica. Uostalom, zašto im vjerovati? Potrošili su svoje ideje i doveli čovječanstvo i pola planeta u šok terapiju. Glavni je cilj ne zaraziti se koronavirusom i preživjeti. Ako preživiš, opet će te takvi terorizirati, „šopati“, stavljati u nove stresne situacije. Populizam, da ili ne? Antiglobalizam, da ili ne? Na ta pitanja neka odgovori svatko za sebe. Razni polupismeni i dobro instruirani novinari svakim se danom obrušavaju na Katoličku crkvu. Ne smeta im islam, evangelici, nego papa i kler. Pišu o Crkvi, a nemaju pojma što je Crkva. Stres za stresom, pogotovo za malog, poštenog i moralnog čovjeka. Razni prodavači magle ne biraju sredstva kako bi omalovažili sve što je inače lijepo: brak, ljubav, prijateljstvo, solidarnost, poštivanje drugog i drukčijeg. Čovječe, stani, okreni ploču. Raduj se i pjevaj obogaćen duhovnim vrijednostima.
Molitva za stres i tjeskobu
Gospodine Isuse, stres u mome životu došao je do opasnih razmjera, barem mi se tako čini. Moje tijelo, um i duh bore se za fizičku, mentalnu i duhovnu snagu. Stres me ponekad vreba kao grabežljivac i osjećam kako mi se zabrinutost uvlači u srce. Ponekad su problemi jači od istine koja je u meni. Moje povjerenje u tebe počne opadati, i počnem se bojati i strahovati. Pomozi mi da se u takvim trenutcima sjetim da pripadam tebi, i da ti nisi tvorac straha i tjeskobe, nego ljubavi i mira. Pouči me svojim lekcijama kako da se nosim s problemima. Tvoja me riječ tješi da si uvijek sa mnom. Ti si Sveti Upravitelj svega i ništa nije skriveno tvome oku. Dao si mi sredstva i blagoslove da se borim protiv onoga što me uznemiruje. Obećao si mi da, kada budem pod stresom i kada mi teret postane pretežak, mogu doći k tebi. Da ćeš mi ti pomoći nositi breme. Bilo da je tjeskoba rezultat posla, djece i obitelji, financija, fizičkih poteškoća ili svjetskih nedaća, ti si, Gospodine, sa mnom i nosiš sa mnom moj teret. Nauči me da prepoznam stresne situacije kojima me oblikuješ i usmjeravaš. Kroz te me poteškoće učiš strpljenju, povećavaš moju vjeru i pomažeš mi uvidjeti ono što prije nisam shvaćao. Kada sam izgubljen, želim da si ti prvi kome se obraćam. Oprosti mi što sam pokušavam riješiti svoje probleme. Potreba za kontrolom nekada je prejaka. To samo pogoršava stanje. Želim ti vjerovati i sagledati situaciju iz tvoje perspektive, a ne moje. Nitko me ne tjera da se osjećam potišteno, ljuto, tjeskobno i negativno. Odabrao sam tako djelovati i osjećati se. Vjerujem li da ti svime upravljaš? Vjerujem li da si ti stvorio sva bića i da ih držiš na svome dlanu? Vjerujem li da si dobar? Pomozi mi, Gospodine, da preispitam svoje djelovanje i svoju vjeru. Pokaži mi novi put kojim bih svoje probleme rješavao onako kako ti želiš. Bez obzira na vrstu problema, bez obzira na veličinu problema i situacije, sve ih prinosim tebi. Molim te, pretvori te probleme i stres u životnu pouku. Kada ne vidim moguća rješenja, pouzdajem se da ti sve vodiš i da se to događa za moje dobro. Pokaži mi što mi je činiti i što ne činiti. Okrećem se tebi za pomoć i vjerujem da ćeš me ispuniti mirom, kao što si i obećao. U ime Trojedinoga Boga Spasitelja. Amen.
vlč. Vladimir Trkmić
