Bez Golgote nema uskrsnuća!

Polomljeno drvo diže se i pupa

Golgota mjesto Isusovog stradanja i milosrdne ljubavi

Golgota ( aramejski – lubanja ), mjesto i brdo Isusovog raspeća i smrti postalo je simbolom ljudske patnje. Ali ne samo patnje, nego i velike božanske ljubavi i milosrđa. Isus u teškim mukama, u užasnim bolovima i krvi, viseći na križu oprašta „ dobrom“ razbojniku po imenu Dizma grijehe i obećava: „ Još danas ćeš biti sa mnom u raju.“ Kako je milosrdna Crkva vođena Duhom svetim svjedoči činjenica da je taj isti, po svetom Luki obraćeni razbojnik proglašen svetim. Dizma je postao zaštitnik osuđenika na smrt, a njegov spomendan Crkva slavi 25. ožujka. Na križu, u strašnim mukama Isus povjerava svoju Majku ljubljenom učeniku Ivanu i time pokazuje kako mu je na brizi zemaljska budućnost Blažene Djevice Marije. A njoj s križa poručuje: „ Ženo evo ti sina.“ Sve to se vjerojatno odigralo u vrlo kratkom rasponu vremena. Isus u najtežim ljudskim i smrtnim trenucima pokazuje izuzetnu ljubav i empatiju prema troje ljudi. A raširenim bolnim i raspetim rukama ljubi i grli cijeli svijet i čitavo čovječanstvo.

GOLGOTA

O, Gospode, tvrdo li je

Teško drvo na kom jesi,

O, Gospode, moli za nas

Kada budeš na nebesi!

I gledajuć kaplju rujnu

Što iz tvojeg srca kaplje,

O, Gospode, oprost čujem

Što ga tvoja usna šapće.

I osjećam što ti zbori

Od očiju suza vruća,

Da ne može nikad biti

Bez Golgote Uskrsnuća.

Silvije Strahimir Kranjčević

Golgota svjetskih razmjera

Veliki dio ove godine bit će cijela naša planeta Golgota. Ona već jeste i bila je u Wuhanu, Lombardiji, Bergamu, i gotovo svim zemljama svijeta. Umiru ljudi bez roditeljske, supružničke prisutnosti i iskazivanja bodrenja i empatije. Strašna Golgota u kojoj se ne zna tko je lijevi ili desni razbojnik. U kojoj se ne zna ništa osim teške borbe za život uz podršku  požrtvovnih liječnika. Svaki bolesnik na svojoj životnoj Golgoti ima uz sebe Majku Mariju, apostola Ivana i dakako Isusa. Isus je imao novi grob na koji je po svjedočanstvu  evanđelita i apostola navaljen kamen i zapečaćen. U Lombardiji umire Isus u osobama oboljelim od korona virusa za koje se ne zna grobno mjesto. Uz koje nije bio nitko od rodbine. Kako užasna smrt? Kakva Golgota? Umrle odvoze u nepoznato, a novinar izvještava: „U ovom gradu je svakome netko stradao.“ Koliko patnje na jednom mjestu, u jednoj bolnici, u jednom gradu? Koliko patnje u čitavom svijetu. Krhka su naša bića, naši životi. „Oni koji su kao cvijet na polju, jedva ga dotakne vjetar i već ga nema.“ Ali kako god bilo teško, kako god patili sada vjerujmo da je Isus s nama.

Crkva na Golgoti

Kako je težak osjećaj vjernika da se ne mogu ispovijedati, ići na misu, ljubiti Isusov križ, pjevati prekrasne uskrsne pjesme sa ostalim vjernicima, pričestiti se? Nastala je bol u vjernicima uz riječi: „ Kako mi fali činjenica da ne mogu ići u crkvu?“ Osjet Golgote je užasan. U  „kućnoj Crkvi“ ove godine vjernici slave uskrsne dane. U „kućnoj Crkvi“ će plakati ljudi u Bergamu, Lombardiji, Španjolskoj i svim zemljama pogođenim koronavirusom. Golgota je u Africi gdje ebola odnosi u strašnim mukama ljudske živote. Kako je teško biti svećenik? U tajnosti se zatvoriti u crkvu, slaviti euharistiju, slaviti uskrsne dane? Biti svjestan da želiš ohrabrivati vjernički puk, a nemaš tu mogućnost kao nekad prije. Hoćemo li izaći duhovno jači sa ove Golgote? Hoćemo li postati više Bogu odani ljudi, ili ćemo i dalje živjeti po starom klišeu, starim navikama, sa iskrivljenim duhovnim vrednotama? Neka nam ipak ova životna Gogota bude na pročišćenje uma, srca, duše i naših emocija.

Uskrsnuće

U zanosu kličem:

Čežnjo, ćutiš kako mlado srce lupa,

a mirišu polja i pjevaju ljudi,

polomljeno drvo diže se i pupa,

a zemljine cvijećem posute su grudi.

I mirišu noći, večeri i dani,

a sunašce mlado drhti ko od sreće;

i ljubica šapće: Kani, suzo, kani,

u slavu te Bogu vjetar odnijet će…

Smiju se jezera pod drhtanjem sunca,

svečano je nebo, od sreće se plavi;

jer danas će s jednog najljepšeg vrhunca

u nebesa plava On Bog da se javi.

Čuti će se pjesma ševe, cvrkut laste,

i svilu će plavu nebo da navuče,

ushit će u času svud da ponaraste

slaveći u raju sveto Uskrsnuće…

Predati će zemlja nabujale grudi

u koje će ratar plugom da zareže,

uz poklik pastira, miris trave svježe,

uz majčinu brigu, blaži bit će ljudi.

IVAN GORAN KOVAČIĆ, Objavljeno: 1934.

Odbacimo crni pesimizam

Svijet nije samo Golgota kako nam se čini. Hrvatska nije samo mjesto raspeća. Ivan Goran Kovačić nije pjesnik samo partizanskih osjećanja i  partizanske tematike. On je osim toga bio glasnik Uskrsnuća. Često smo u magli vlastitih neznanja, i raznih crnih slutnji i smušenosti. Crnog pesimizma, u kojem se više ne radujemo novom danu, zrakama sunca i bistro plavom nebu. Okrenimo se, obratimo se, promatrajmo kako se „ polomljeno drvo diže i pupa.“ Priroda govori o Bogu i pokazuje da nešto što je slomljeno može početi rasti i pupati. Miris trave, miris polja, miris cvijeća okreće nas prema Bogu i ljepoti života. Još uvijek bahati čovjek nije uništio sve znake „umrle i uskrsle prirode“. Još uvijek „ bogovi podzemlja“, vladari iz sjene nisu i ne mogu slaviti pobjedu. Bog prisutni djeluje, on je tu u svakom cvijetu na „zemljinim grudima“, kako je u svojoj pjesmi zapisao Ivan Goran Kovačić. Neka se kroz ovo uskrsno vrijeme dogodi Goranova želja da „ uz majčinu ljubav“ ljudi postanu bolji i blaži u duši.

vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 77 = 81