„Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama.“ Koristeći se prilikom koju mu je dao apostol Ivan ovom izjavom, Isus svojim učenicima drži vrlo suvremenu pouku o vjerskoj toleranciji, ali i vjerničkoj dosljednosti.
Njegova pouka o vjerskoj toleranciji, o kojoj govori prvi dio današnjeg evanđelja, je poruka da svatko može i ima pravo činiti dobro. Sličnu misao izražava i prvo čitanje u Mojsijevu odgovoru na Jošuin zahtjev da ušutka dvojicu koji su prorokovali: „O kad bi sav narod Gospodnji postao prorok! Kad bi Gospodin na njih izlio svoga Duha!“
Iako smo kao kršćani pozvani biti Isusovi nasljedovatelji, čini se da smo i mi u svakodnevnom životu češće nasljedovatelji netolerantnog Jošue iz prvog čitanja i apostola Ivana iz evanđelja. Nije potrebno puno dokaza za ovu tvrdnju. Dosta je, ne odlazeći daleko u povijest, analizirati aktualnu raspravu o izbjeglicama. Nije to samo naš problem. Sljedbenika Jošue i Ivana ima u svakoj kulturi, vjeri, društvu. Mi kršćani u tome ne prednjačimo. Danas su često u ispred nas u netoleranciji upravo oni koji nas za nju optužuju. Ali nažalost ponekad ni mi puno ne zaostajemo. A trebali bismo želimo li svoj kršćanski život uskladiti s učenjem i primjerom Isusa Krista.
Današnje evanđelje se nije zaustavilo samo na govoru o toleranciji, nego je poruci o toleranciji dodalo poruku o dosljednosti. Ova dva govora nužno je međusobno povezati jer bez jednog, nema ni drugog. Vjerska tolerancija – odnosno prihvaćanje toga da i drugi mogu činiti i čine dobro – ne isključuje, nego i pretpostavlja našu kršćansku dosljednost. Kršćanska dosljednost, na kojoj je moguće graditi toleranciju, nužno odbacuje svaki relativizam u stilu tvrdnje da su sve vjere iste. Reći da su sve vjere iste bi značilo, zapravo, biti netolerantan prema svakoj od njih.
Nažalost, sve je više kršćana koji su toleranciju shvatili kao relativizaciju pa su u svoju vjeru, po svom osobnom sviđanju, stave malo i ovoga i onoga živeći, kako kaže apostol Jakov u drugom današnjem čitanju, „bogato“, „razvratno“ i „raskošno“. U ovu kategoriji spadaju i neke predsinodalne izjave i rasprave koje su toleranciju, a s njom i milosrđe, pretvorile u relativizaciju od koje svi, uključujući i one prema kojima nastojimo biti milosrdni, imaju puno štete, a nimalo koristi. I umjesto da su tim postali tolerantni, za mnoge su postali sablazan, uključujući u te mnoge čak i one koji nam ne pripadaju i u kojima također možemo prepoznati one malene o kojima govori Isus.
Sablazan je za Isusa jedno od najvećih zala. U jeziku evanđelja to je zlo koje činimo, navodeći i drugoga da čini zlo. I to navođenje na zlo može ići u dva smjera. Prvi je taj da su drugi zbog nas i zla koje smo počinili sablažnjeni i sami odustanu od slijeđenja dobra. Drugi je taj da drugi zbog nas i zla koje činimo pomisle da je zlo dobro pa ga i sami počnu činiti. U oba slučaja smo postali izvor širenja zla na druge. I zato je Isus, koji je inače vrlo milostiv prema grešnicima, strog prema grijehu sablazni. I zato kaže da bi onome koji takvo što čini „bolje … bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.“
Biti s jedne strane tolerantan prema drugim i drukčijima, a s druge strane dosljedan u onome svome i svojima! Kako u tome uspjeti? Možda nam u tome može pomoći jedna izjava velikog Mahatma Gandhija koji je kazao da je „istina … samo jedna, ali poput dijamanta ima puno lica.“
Primijenimo li ovu izjavu na današnje evanđelje možemo je – u skladu s prvim dijelom tog evanđelja – shvatiti kao poziv da poštujemo istinu koja odsjeva sa svih tih lica, ali i dužnost da se potrudimo – u skladu s drugim dijelom istog evanđelja – živjeti autentičnim kršćanskim životom, da bi lice koje pripada nama kršćanima, uistinu odsijevalo Gospodina našega Isusa Krista, onoga koji je sebe nazvao i koji jedini jest Istina.
Mate Uzinić, biskup
