Bog je dotaknuo moje srce

Cijeli svoj život osjećala sam da nisam sama, da me netko vodi, prati, usmjerava, podiže, gura, ravna put ispred mene, ali nikada nisam znala kakvog prijatelja imam, da imam još jednog Oca i još jednu Majku.

Sve do moje 40 godine života. Išla sam na misu, molila tu i tamo, tražila utjehu, pomoć i snagu jer sam mislila da tako trebam raditi. Veliki Bog na nebesima treba pomoći nama grješnicima u nevoljama i u poteškoćama, pa Bog zato postoji, zar ne!? Njegovo je da pomaže, a moje je da slušam, da budem dobra, da pokušavam živjeti po Božjim zapovijedima ako ne želim završiti u paklu. Tako smo odgajani ! Ako ne budeš dobar, nećeš ići u raj, nego u oganj pakleni. Bog je bio neki strogi sudac koji je samo čekao da sagriješimo pa da nas kazni, da nas osudi na smrt vječnu, da nam odreže jezik ako opsujemo ili slažemo, ili da nam odsiječe ruku ako nešto ukrademo. Bog će te pokarati ako ne budeš dobar ili dobra. Strašno! Tko bi volio takvoga Boga, ili drugim riječima: možemo li voljeti nekoga koga se bojimo, tko u naše živote unosi strah i pred kim strepimo zbog svakoga grijeha koji smo počinili?

I tako sam ja živjela više-manje kao vjernica i katolkinja do svoje 40 godine, a onda jednoga dana taj strogi Bog rekao je: Sada je dosta! Vrijeme je da progledaš, nisi više dojenče koje u krilu majke udobno drijema. Vrijeme je da ustaneš i kreneš dalje, da prohodaš i progovoriš! I da konačno upoznaš i mene i sebe! Ali kako da ustanem, pitala sam se, i krenem kada si mi dao tolike bolesti: reuma, artritis, svakodnevne glavobolje, migrene koje su sve češće i sve jače, moji zglobovi se deformiraju, otiču, moja koljena, moji prsti na rukama, bezvoljnost, lijekovi, kreme. Nisam ja za put, bolesna sam.

Ja sam mislila svoje, a On svoje. Pozvao me, ali i poštivao moju slobodu izbora. Otišla sam iz radoznalosti, ništa ne očekujući, a On me odveo svećeniku koji je stavio ruke na moju glavu, molio za mene, blagoslovio me i s mojih očiju su pale ljuske kao s Pavlovih očiju kada je Ananija stavio na njega ruke! I ja sam progledala i oživjela! Nikada neću zaboraviti moj ulazak u našu župnu crkvu sljedećeg dana poslije te molitve; ja sam prvi puta bila na svetoj misi, prvi puta sam slušala Riječ Božju, prvi puta se pred mojim očima događala pretvorba, primanje Tijela Kristova, suze od ganuća, moje oči su cijelo vrijeme bile sklopljene, željela sam da misa traje i traje, nešto novo se događalo u meni i oko mene, znala sam da se nešto pokrenulo, da više ništa neće biti isto! Ali tada nisam mogla niti slutiti što će sve Bog učiniti u mome životu, što je sve imao u planu za mene ako se odazovem na poziv, što mi želi učiniti, pokazati, otkriti, pružiti i  darovati.

A prvo što mi je darovao bio je dar opraštanja! Drugima sam dosta lako oprostila, osjetila olakšanje i  radost, pao je teret koji sam godinama gomilala i nosila, ali moralo je proći još nekoliko godina dok sam mogla oprostiti  i sebi. U moju svijest su dolazili grijesi za koje sam bila sigurna da ih nisam ispovijedila, ili sam mislila da to nisu grijesi, moje srce se čistilo, tekle su riječi, ali i suze kajanja, dubokog, dubokog kajanja. A onda sljedeći dar: spoznaja da je Isus živi Bog. On nije umro i ostao u grobu, On je živ! On je uskrsnuo! On je onaj prijatelj koji je uvijek sa mnom, pa i sada, koji je bio sa mnom kada sam mislila da sam sama, da mi nitko ne može pomoći, kada mi je bilo teško, kada sam bila u strahu, bolesna. On je bio sa mnom u trenutku moga rođenja, tješio me kada sam plakala za mamom, sjedio sa mnom u školskoj klupi, dijelio sa mnom tugu zbog odlaska iz roditeljskog doma, brinuo se za mene i moju djecu, stavio nas pod plašt svoje Majke, ozdravio moju djecu u svakoj bolesti, blagoslovio moj brak; bio je tu sve vrijeme, a ja ga nisam vidjela jer sam bila slijepa! Slijepa od oholosti, mladosti i lažne sreće slušajući onog koji je lažac i koji se kao tat zavuče u naša srca da unese nemir, da nas zavede, da nas uništi.

A najveći šok u kojem sam zanijemila zbog radosti, ali i zbog silne tuge, dogodio se nakon spoznaje koliko je Isus trpio za mene iz ljubavi i Oca i Sina! Taj isti Isus rodio se zbog mene, živio da bi mi pokazao kako treba živjeti, prihvatio muku, bio razapet i umro na križu iz ljubavi prema meni. Da mene otkupi u svojoj krvi i da me spasi, moju dušu da opere i obijeli. Postoji li netko tko bi to danas učinio za mene? Ne postoji. Nikada neću do kraja shvatiti taj misterij ljubavi koja ne poznaje granice, kojoj ni smrt nije granica, jer On je iz ljubavi prema meni i smrt pobijedio da bih ja mogla živjeti.

A tuga? Neopisivi osjećaj tuge zbog svih učinjenih grijeha i propusta! Pitanje bez odgovora; kako sam mogla svojim grijesima zadavati rane na njegovu tijelu? I svaki udarac bičem bio je zbog neke moje opačine. Toliki moji grijesi da je tri puta pao pod njihovim teretom, ali nije odustao jer me silno ljubio! Jer je znao da je Ocu dragocjena moja duša, svaka duša, da je mora otkupiti. A drugoga načina osim ljubavi nema. Dugo mi je trebalo dok sam oprostila samoj sebi jer sam shvatila da ne smijem prezirati ono što Bog ljubi, a to sam ja, ovakva kakva jesam. Ja sam ljubljeno dijete Božje. Nema strogoga Boga koji kažnjava i koji pamti zlo. Naš Bog je Bog ljubavi i milosrđa! On je od vječnosti imao plan sa mnom, ljubio me, dao svoga jedinog Sina u smrt zbog mene! Da, zbog mene. Može li takav Bog biti strogi Bog? On je znao da ću se ja izgubiti, da ću zalutati, ali znao je i da će me njegov Sin dovesti natrag k njemu u kuću Očevu! I Isus me našao; oprao me sa kantama vode, izliječio sve moje rane, sve moje strahove, izlio na mene svoga Svetoga Duha, pokazao mi koliko me Otac ljubi, da Otac želi da baštinim sve blagoslove Njegove, da živim u ljubavi i slobodi djeteta Božjeg! Isus me poveo za ruku kao što majka vodi svoje dijete, pokazao mi koliko me ljubi njegova i moja Majka Marija, koliko je ona zagovarala i šaptala Ocu za mene. Shvatila sam koliko sam bogatstvo imala na dohvat ruke, a ja sam bila „gladna i žedna“ pokraj obilja stola koji je pred mene stavio Otac.

I u tom hodu s Isusom, u isto vrijeme  i zbunjena i sretna, gledajući što Bog čini u mojoj duši i u mom srcu i kako me ozdravlja, nisam niti primijetila što čini mome  tijelu. Nema više glavobolje, nema onih strašnih migrena, nema bolova u zglobovima i u kostima, meni više ne trebaju lijekovi, kreme niti fizikalna medicina. Ja sam novo biće, Božje biće. Ipak Bog nije onaj koji daje bolest, to je velika Sotonina prijevara čovjeka! Bog je onaj koji oslobađa od bolesti, koji daje zdravlje, vraća nas u život u izobilju. Bog daje život u punini. Puno puta sam se pitala zašto napade migrene imam baš nedjeljom kada trebam biti u zajedništvu sa svojom obitelji, poći na misu i slaviti dan Gospodnji? Ali naš Bog je velik! Hvala mu i slava za sve što mi je učinio, za sve blagoslove kojima me blagoslovio i kojima će me blagosloviti! Hvala mu za milost da upoznam njegovu bezgraničnu ljubav, milosrđe i dobrotu. Hvala mu za sve drage ljude koje je stavio na moj životni put, koji su me voljeli i dok ja nisam znala uzvratiti ljubav! Hvala za sve darove koje mi je darovao kao svojoj ljubljenoj kćeri. Hvala za Marija, Mirjam i Emu, za ljubav i molitve onih koji već uživaju u njegovoj slavi. Znam da će moj put obraćenja trajati čitav moj život, ali želim ovim kratkim svjedočenjem zahvaliti Bogu za sve što mi je učinio i što mi čini, za sve što mi je darovao i što je u svojoj providnosti pripremio za mene, iako sam svjesna da mu riječima nikada neću moći zahvaliti za toliku ljubav, jedino to mogu pokušati svojim životom i svojim djelima. Neka mi i dalje bude snaga Onaj koji me toliko ljubi! Kriste Bože, hvala što si snagom Duha Svetoga dotakno moje srce svojom ljubavlju!

Anica Resler, Izvor: http://zupa-nasice1.hr/

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

− 1 = 5