Kroz Bibliju, tvrdi Crkva, govori Bog. Biblija je i knjiga pisaca nadahnutih Božjim Duhom. Tko se oslanja na Objavu Božju, taj živi s nadom u životu i smrti. Čitanje Starog zavjeta nalikuje putovanju u prošlost, u strane zemlje.
Bog nije mogao istinu o sebi i svom djelovanju izreći odjednom ili u kratkom vremenu, zbog „okorjelosti srca“ ljudi, kako kaže Isus (Mt 19,8). Reklo bi se, zbog civilizacijske zaostalosti. Spoznaja Božjeg nauma ostala je i u Starom zavjetu zastrta sjenom, nejasnoćom; ona je sva upravljena prema Kristu. Zato je on najavljivan u likovima, velikim svetim ljudima i događajima Starog zavjeta o kojima je već bilo riječi. Pojava Krista razdire velove i razgoni nejasnoće obećanja i doživljava puninu objave u njegovoj smrti i uskrsnuću. Svi su događaji trebali tumačenje riječima.
Dugotrajnost objave što traje stoljećima u židovskom narodu je dokaz Božje ljubavi i poštovanja čovjeka koji nije bio u stanju ni shvatiti ni prihvatiti svu visoku etičnost Božje poruke. Objava ja rasla u skladu s porastom čovjekove kulturne razine. S porastom te razine rasla je i objava viših moralnih zakona, koji su opet unaprjeđivali ljudsku kulturu. Slično je to i s naobrazbom đaka, koji u početnim razredima primaju osnovno znanje, a poslije teže shvatljivi nauk.
Stoga možemo shvatiti kako se u Starom zavjetu ističu ljudi koji nisu svojim životom nama uzor. Svojemu su vremenu ipak bili. Židovi su kao i druga plemena vjerovali kako je Bog prvenstveno njihov plemenski Bog te da im iz tog razloga obrana plemena dozvoljava činiti ponekad drugima nepravde, pa i zločine, jer su oni Božji narod, kao što su to i drugi njima radili u ime svojih bogova. Biblija je najprije nastala u usmenim predajama koje su se prenosile s pokoljenja na pokoljenje. Često su nedjela protiv drugih naroda preuveličavana ili ih nije ni bilo, kao što je to običaj u narodnim predajama. Također su navodna zla djela pripisivana Bogu i zato da se ljudi opravdaju ili se istakne snaga Boga Izraelova, koji uništava neprijatelje Božjega naroda. Stoga je Biblija Staroga zavjeta bila dosta dugo zabranjivana onima koji nisu s ovim upoznati da ne bi činili zla djela ili zla djela opravdavali voljom Božjom, kao što to danas rade ekstremni islamisti. Ta masovna ubojstva treba tumačiti i slikovito, što znači, da ni đavao ni ljudsko protivljenje Božjoj volji ne će odnijeti pobjedu. Budući da sva objava upravljena prema budućnosti u slobodi, ona je najava i priprema objave Novoga zavjeta po Isusu Kristu.
Isus Krist naprotiv uči da Bog nije plemenski Bog i ubojica drugih naroda, nego Otac svih naroda. Zato kod Boga nitko nije privilegiran, pa ni oni koje je Bog odabrao da budu kao izabrani narod uzor drugima (Iv 3,16). Isus odlučno brani drugima nanositi nasilje u Božje ime. Zato Isus kao Sin Božji umire groznom smrću kao mučenik iako se mogao obraniti od svojih protivnika. – Isus reče Petru u Maslinskom vrtu: “Vrati mač na njegovo mjesto jer svi koji se mača laćaju od mača i ginu. Ili zar misliš da ja ne mogu zamoliti Oca svojega i eto umah uza me više od dvanaest legija anđela? (Mt 26, 52). “Ne spašava nasilje čovjeka, nego ljubav. Svijet biva spašen po Raspetom na križu, a ne po križarima. Svijet spašava strpljivost Božja, a ljudska nestrpljivost ga pustoši.” (Benedikt XVI.) Bog o kome govori Isus nije nedohvatljivo onostrano Biće, koji stoluje bez sudjelovanja iznad svih događanja. On je Otac koji pozna svoju djecu i bezuvjetno ih ljubi.
“Isus Krist i Crkva stoje uvijek na strani čovjeka, jer je svaki čovjek dijete Božje. Bez kršćanske vjere ne bi bilo trajne ljudskosti. Oslobođenje od smrti po Isusu Kristu, što se slavi na Uskrs, ujedno je oslobođenje od zla, od grijeha i od neljudskosti.” (Walter Mixa, biskup)
Kao što biljka raste s hrapavim listovima pri zemlji, a onda sve mekšim i ljepšim kako biljka odmiče od zemlje da bi rast završio u ljepoti cvijeta, tako je i objava Božja rasla prema sve plemenitijim zahtjevima da bi se dovršila u Isusu Kristu, savršenom objavitelju. Tek u svjetlu Kristove objave možemo prepoznati mnoge nesavršenosti i zla u Starom zavjetu koja su, ako su uopće počinjena, bila opravdavana Božjom voljom. Tu se prepoznaje kako se Božja objava mučno probijala kroz ljudsku primitivnost i zloću. Tako se primjerice u Starom zavjetu dozvoljava osveta „zub za zub“, dok ju Isus posve zabranjuje i ističe zakon ljubavi i potrebu neprestanog praštanja (Mt 5,38). Crkva radi zala u Starom zavjetu zabranjivala do prije pedesetak godina čitanje Starog zavjeta neupućenim osobama.
Božja ljubav ne pozna granice ni pred patnjama i smrću, Njegova ljubav je bezgranična. Kristova patnja i smrt su spasonosna ljubav za nas ljude koja nam se daruje. Bog ne ubija, nego dopušta ljudima da ga ubiju. Krist je umro i uskrsnuo iz ljubavi za sve ljude. U njemu se Boga iskazao kao Bog života za sve ljude, jer je smrt po Isusu pobijeđena. Taj uskrsli život nije stvarnost koja dolazi nakon smrti. U mjeri koliko su ljudi sada s Kristom povezani živimo već sada vječni život. “U Kristu ste i suuskrsli po vjeri” (Kol.2, 12).
Krist i njegovo Evanđelje ima prednost u Bibliji, jer Isus nije običan prorok, nego vječna Riječ nebeskoga Oca koji je došao na svijet da nam objavi i donese ljubav Njegovu.. Sva Biblija je upravljena prema Isusu kao svom dovršitelju Božje objave. Ne će se ljudima dati nijedan drugi znak nego Krist.
Isus Krist mora imati prvenstvo i u našem životu. Gdje Krist nema prvenstvo u našoj misli i volji, tamo je on samo drugorazredni. A to je za kršćansku svetost nepodnošljivo. Prilagođavanje svijetu uništava vjeru kršćana. Kršćanin nije pozvan da se priklanja modi svijeta, nego da odaje čast istini. Sveci su veliki pomagači čovječanstva po njihovoj službi u ljubavi i istini.
Bog Ti piše pismo u prvom redu preko svoje vječne Riječi, koja je postala čovjekom – Isusovim riječima i djelima.
Luka Vuco
