15. nedjelja kroz godinu (A)
Sijač zemaljskog sjemena, kojega je Isus uzeo kao sliku, pazi da svoje sjeme ne bi uzaludno prosuo ondje gdje nema i ne može biti ploda. Sijač božanskog sjemena, za razliku od njega, sije izobilno i neumorno ne vodeći računa o tlu na koje pada njegovo sjeme. Rasipni je to sijač koji sije svugdje. Svjestan je on da svugdje neće i ne može biti ploda, da će se u žetvi vratiti izobilno samo s jednog dijela posijanog. On ipak sve jedno sije. Današnja evanđeoska prispodoba – prispodoba je slika iz svakodnevnog života kojom Isus izražava svoju poruku spasenja – želi istaknuti rasipnost božanskog sijača četirima različitim vrstama tla na koja sije. U te četiri vrste tla možemo pronaći mnoštvo podvrsta tla, tj. mnoštvo podrazloga zašto u nekome Božja riječ ostaje besplodna, a u drugima donese obilne plodove spasenja. Prema prispodobi, uspješnost božanske sjetve ovisi isključivo o tlu, a nikad o sijaču i sjemenu. Sijač i sjeme su isti za sve vrste tla. Različito je tlo na koje sjeme pada. Ono je ponekad „uz put“, gdje ne može donijeti ploda jer: „Dođoše ptice i pozobaše ga.“ Ponekad je „kamenito“ „gdje nemaše dosta zemlje … odmah izniknu … a kad ogranu sunce izgorje i … osuši se.“ Ponekad je trnovito pa „trnje uzraste i uguši ga.“ Iznimka od navedenih tipova tla koja ostaju neplodna, je „dobra zemlja“. To je tlo koje, ljudski gledano, jedino zaslužuje da bude zasijano. I samo ono „davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk.“
Zašto sijač božanskog sjemena sije tako kako sije? Zašto sjeme svoje riječi ne zasije samo na „dobru zemlju“, nego je sije „uz put“ iako zna da će je tamo odnijeti „Zli“ ili na kamenito tlo gdje nema i ne može biti korijena nego je prisutna samo nestalnosti i kolebanja ili u trnje koje će, svi to znaju, ugušiti biljku i neće joj dozvoliti da se razvije i naraste? Zašto, drugim riječima, Bog svoju riječ spasenja ne ponudi samo onima koji će je prihvatiti i učiniti plodnom, nego je sije i u onima koji je ne prihvaćaju ili je prihvaćaju tek površno ili je nakon prihvaćanja olako zaborave zaneseni drugim vrijednostima? Postoje dva odgovora na ova pitanja. Jedan je povezan uz prošlonedjeljno evanđelje i Isusovu proslavu Oca što je njegovo otajstvo „sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“ Božanski sijač sije izobilno zbog malenih, onog malog, ali i vrlo plodonosnog, dobrog tlu na kojem će se sigurno dogode obilni plodovi i zbog kojih je Isus i slavio Oca. Da nije Božje velikodušnosti, možda sjeme nikad ne bi došlo do tog malog plodnog tla koje će uroditi višestrukim urodom. Ovako je došlo i obilno se umnožilo. Postoji i drugi razlog tog božanskog izobilja, a on se nalazi u tome da Bog nikad ne odustaje. Bog se ne želi odreći ni jednog čovjeka. I bez obzira što je pojedini čovjek činio i čini, bez obzira kojoj vrsti tla pripada, Bog sve jedno s njim želi pokušati. Izobilno i neumorno sijući, Bog uvijek ponovno nudi mogućnost da se i neplodno tlo pretvori u plodno tlo. Ovo je, ova mogućnost da i besplodna tla postanu plodonosna, da se i besplodna tla pretvore u dobra tla tako što će se spriječiti onoga koji sjeme želi oteti ili će se pronaći način da sjeme produbi svoj korijen ili da se očisti trnje koje ga guši, razlog je zašto Bog sije svoju riječ ne samo dobrima, nego i ljudima na rubovima Crkve i društva, na periferijama ljudske egzistencije. I često baš u njima on uspijeva pronaći one svoje „malene“.
Svi mi smo ponekad loše tlo i imamo svoje trenutke veće ili manje neplodnosti. Ponekad je razlog u klimatskim prilikama i neprilikama, dakle okolnostima koje nas okružuju, a koje za vjeru znadu biti i povoljne i nepovoljne. Ponekad je razlog u nama samima, u našoj osobnoj nezainteresiranosti za Boga i njegovu riječ, našoj osobnoj vjerskoj, „plitkoći“ i površnosti, našoj osobnoj zavedenosti vremenitim i zavodljivim brigama. Bog unatoč svemu ipak s nama računa. On i dalje ustrajno sije. I nikoga ne odbacuje. Shvatimo li to, shvatimo li da za naš eventualni promašaj nije kriv ni Bog ni njegovo sjeme, jer Bog sije, a sjeme želi rasti, moći ćemo postati plodno tlo u kojem i po kojem će sjeme Božje riječi donijeti obilat urod: „jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk.“
Mate Uzinić, biskup
