29. DAN
A budući da ste sinovi,
odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga
koji kliče: »Abba! Oče!«
(Gal 4,6)
Trideset četvrta lekcija – Bog ti je doista otac!
Koji bi bio najljepši naziv za Boga? U Bibliji ih ima mnogo: Svemogući, Pradavni, Stvoritelj, Gospodin, Gospodin nad vojskama, Svevišnji, Najsvetiji, Pastir, Veliki učitelj, Kralj Vječni, Spasitelj, Otkupitelj i još mnogo naziva. Ali ako bih mogao birati jedan jedini naziv za Boga izabrao bi – Otac! Najljepši od svih naziva za Boga! Bogu pristaju sva navedena imena, ali nijedno ime ne pristaje Bogu tako dobro kao Otac. Ako je Bog naš otac onda smo svi Božja djeca. Ma, štoviše, svi smo mi sinovi Božji! U tome se krije naše najveće dostojanstvo, ali i naša obveza jer sin treba biti poslušan svome ocu. No, pustimo sad zašto je za nas dobro da nam je Bog Otac. Želim istaknuti ljepotu Božjeg očinstva! Prvo pogledajmo Isusov odnos prema Bogu. On tako često u svojim molitvama, svojim pričama i u svome pripovijedanju govori o Bogu Ocu. On ga je čak nazivao „Abba“. Isus je tada pričao aramejskim jezikom, materinski jezik Izraelskog podneblja. S tom riječju Boga je nazivao: „tatice“. Taj naziv tako je intiman i pun povjerenja u Bogu. Ne možeš izgovoriti riječ „tatice“ a da pritom ne osjetiš svoju malenost i djetinjaštvo, a istovremeno toplinu i ljubav toga naziva. U tom smislu Isus nas je naučio i najljepšu od svih molitava: „Oče naš“. Nauči se Boga nazivati svojim Ocem, ali ne samo zato što je on dobar i pun brige za nas kao što svaki otac to treba biti. Ne! Bog jest Otac! To je doista njegovo pravo ime, to je ime koje koristimo za osobe Presvetog Trojstva. Nitko ne može biti otac kao što je Bog. Nažalost, neki su doživjeli loše iskustvo sa svojim ocem ili ga nikada nisu upoznali. Međutim, Bog i dalje pronalazi načina kako da čovjeku pokaže da je on uistinu Otac. Bog nije tek nekakva slika naših očeva, nego bi se svaki otac trebao ugledati na Boga u svome roditeljstvu.
Bogu je najljepši naziv „Otac“. Ime mu savršeno pristaje! Bog nije otac zato što je on onakav kakav otac treba biti. Naprotiv, Božje očinstvo temelj su samog pojma oca. Vidiš, ljudi su od početka pozvani davati imena. Ime je nešto što je važno, to te obilježi. Ime prodire u tvoj identitet: ako nekome kažeš kako se zoveš kao da si mu otkrio veliki dio sebe! Židovi su vjerovali da onaj tko nema ime ne može ni postojati, a promijeniti ime značilo je promijeniti svoje stanje ili svoj identitet. S tim si se već susretao, primjerice, kada rimski biskup izabire svoje papinsko ime ili kad redovnik mijenja ime prilikom vječnih zavjeta. No, za razliku od imena koje je čovjek dao, Bog je onaj koji je sam objavio svoje ime. Dati nekome ime je čin moći i utvrđivanje vlasništva nad nekim. Zato čovjek daje ime svojoj djeci, životinjama. Zato u obredu egzorcizma egzorcist traži ime zloduha – ako otkrije ime zloduha moći će ga istjerati. Bog, pak, objavljuje svoje ime. On odbija Mojsiju reći pravo ime pa izgovara: „Ja sam koji jesam“. U prijevodu bi doista značilo: „Što tebe briga tko sam? Po mojim djelima ćeš to vidjeti!“ I zato je on Moćni, Svevišnji, Svemogući… I Otac! Kao takav se sam objavio, takvoga ga je objavio sam njegov Sin. Bogu je najljepši naziv „Otac“, toliko lijep i tako najprikladniji da ispovijedamo: „Vjerujem u Boga, Oca…“
Razmatranje današnjeg evanđelja:
Mt 1,16.18-21.24a: Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist. A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nade se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji.
Ili: Lk 2,41-51a: Roditelji su Isusovi svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad Isusu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učiteljâ, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: »Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.« A on im reče: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« Oni ne razumješe riječi koju im reče. I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan.
Ponovo pročitaj današnje evanđelje pa zastani par minuta u tišini razmišljajući što ti Bog želi reći s ovim tekstom.
Premda je korizma jako liturgijsko vrijeme u kojem se izostavlja slavlje svakoga sveca, danas Crkva ipak dopušta slavlje svetkovine svetog Josipa, zaručnika blažene djevice Marije. Crkva pred nama stavlja čak dva ulomka iz evanđelja. Oba teksta stavljaju naglasak na Josipa, Isusovog zemaljskog oca. O Josipovu životu ne znamo mnogo. Znamo da je bio potopak iz Davidova kraljevstva, da je bio Marijin zaručnik, da je Isusa hranio i odgajao te da je radio kao tesar. Ne znamo kada je umro, premda je vjerojatno umro prije nego je Isus započeo javno djelovanje. Nijedan evanđelist niti drugi pisac nisu zabilježili nijedne njegove riječi, ali zato su zabilježili da Josip u sebi postavlja pitanja. Prvo traži način kako da otpusti Mariju da ne bude kamenovana, kasnije se brine gdje je Isus nestao pa je razmišljao što Isusove riječi znače. Međutim, Josip šuti. On je čovjek od djela i rada, a ne čovjek od velikih riječi. Josip ni ne treba govoriti jer je Bog pravi Isusov Otac. Josip je istinska škola poniznosti jer dozvoljava Bogu da upravlja kako on hoće. On je primjer duboke vjere i zemaljskog očinstva jer sav svoj život stavlja u službu poslušnosti Bogu kojega je jednoga Božića prvi puta držao u rukama.
Sveti Josip važan je za hrvatski narod, njega je Hrvatski sabor 1678. godine proglasio zaštitnikom hrvatskog naroda. Proslavi danas zaštitnika svoga naroda!
Današnji zadatak: Danas provedi vrijeme sa svojim ocem ili se pomoli za njega ako je odsutan ili je preminuo. Ne zaboravi na tjedni zadatak.
Molitva: Sabrano i polako, misleći na svaku izgovorenu riječ, izmoli jedan Očenaš.
28. dan duhovnih vježbi: Nitko ne govori kao Krist!
mag. theol: Darko Rapić
