Većina Božjih izabranika u Bibliju bili su muškarci. Na vrhuncu povijesti spasenja pojavljuje se lik žene. Marija iz Nazareta slika je ljudskog bića koje prihvaća Božji plan spasenja. Marija je pružila Bogu najsavršeniju suradnju da po Njoj siđe u povijest svijeta. Kako se to konkretno zbilo? Na koji način Marija prima spasenje Božje? Kako se Bog rađa u ljudskome svijetu? Anđeo Gabrijel pozdravlja Mariju riječima: “Zdravo, milosti puna!” (Lk 1, 29) Izvorni grčki izričaj je u pasivu. Pasivni glagolski oblik jasno pokazuje da riječ “milost” ne govori ništa o primatelju, nego o djelitelju milosti. Ne spominje se što je Marija učinila. Samo se kaže da ju je Bog izabrao. Marija je savršeni primatelj. Vrijedi također primijetiti da Marija ne kaže: ‘Gospodine, nisam dostojna!’, kako je to uobičajeno kod drugih biblijskih bogojavljenja (teofanija). Ona samo kaže: ‘Neka mi bude po riječi tvojoj’ (Lk 1, 33). Bog, dakle, ne traži da neka osoba bude unaprijed ‘dostojna i vrijedna’. Bog stvara i daruje dostojnost i vrijednost samim činom izabranja! Drugim riječima, Bog me ne ljubi jer sam ja dobar, nego: ja sam dobar jer me Bog ljubi!
Bog je stvorio svijet i nastavlja ga stvarati u svakom trenutku vremena. I mi ljudi u tome sudjelujemo. Mi trebamo Boga i Bog treba nas. Svaka dobra inicijativa dolazi od Boga, ali je On nemoćan ako ne želimo surađivati. Bog treba naš pristanak. Unatoč teškim kušnjama i društvenomu metežu, vlastiti život treba staviti u Božje ruke da raspolaže našim vremenom i našim talentima, kao što je trebao Marijin: ‘Neka mi bude’. Tko zna kakva čuda propuštamo učiniti zato što nismo dali svoj pristanak! Bog nas stalno poziva da se uključimo u Njegovu igru, a ne da zbrajamo samo svoje jadne rezultate. Bog je visok ulog, i to je jedina kocka u koju se treba upustiti. Sve druge kocke su poroci. Mudar čovjek izabire Boga za učitelja i ljubav kao put. Sve ostalo su stranputice.
Poučno se zaustaviti i na prvom čitanju. U njemu se opisuje kako je David naumio sagraditi Hram Gospodnji. Izlaže svoj plan proroku Natanu. Prorok ga otprve podržava. No Bog mu daje drugi nalog. “Nisam nikada prebivao u kući otkako sam izveo iz Egipta sinove Izraelove pa do dana današnjega, nego sam bio lutalac pod šatorom i u prebivalištu.” (2 Sam 7,6) Bog ne želi kuće od drveta i kamena. Ne voli se vezati samo uz jedno mjesto. On radije slijedi trag života i ljudi. Ondje gdje ljudi rade, slave, sučeljavaju se sa zlom, Bog je nazočan. Natan polako uviđa da je u kući od drveta i kamena Bog nazočan samo za one koji ga posjećuju. Živi Bog, međutim, želi prebivati i među onima koji nikada nisu zakoračili u njegovu zemaljsku kuću (hram, svetište). Umjesto izgradnje hrama, Bog priprema sebi jaslice (usp. Lk 1, 26-38). Samo njegov konačni predstavnik u liku Mesije jest onaj koji može sagraditi hram imenu Božjem, a da taj hram ne bude djelo ljudskih nego Božjih ruku.
U Došašću iščekujemo ispunjenje Božjega obećanja da će nam poslati svojega poslanika, svoga sina. Po njemu i u Njemu ljudi će se klanjati Bogu “u duhu i istini” (Iv 4,24). Nažalost, naše dnevne aktivnosti, ubrzana, rastresena i bučna svakidašnjica, ne čini nas dalekovidnim, sluhovitim i prijemčivim za Božji dolazak. Kada je jezero uzburkano, ne može se vidjeti njegova dubina. Tek tiho jezero omogućuje pogled u dubinu i zrcali nedokučivu visinu neba. Naš dolazak Bogu i Božji dolazak k nama pretpostavlja sabranost, budnost, osluškivanje.
Fra Anđelko Domazet, www.franjevci-split.hr
