Tomislav Ivančić: Potrebno je biti zdrav u duši da bismo mogli postati zdravi u tijelu!

Bolesti nas uvuku u svoj poseban svijet u kojemu se počnemo plašiti. Kada boli glava, čovjeku se čini kao da to nikada neće prestati, kad zaboli zub, tada bi čovjek sve dao samo da ga to ne boli. Kad zaboli uho, čovjek pomisli da je njemu najgore.

Neka čovjeka boli prst, noga ili bilo što, odmah mu se čini da nije ni za što sposoban. Kad ljude u godinama uhvati reuma, artritis, kad počnu  kašljucati, kad ih bole sinusi, tada pomisle da to zapravo počnje životno raz­doblje iz kojeg se više nikada neće izvući. Čini im se da sada bolest poćinje njima vladati. A onda ih počinju hvatati strahovi da će to biti sve gore.

Bol pritom ima osobitu ulogu. Ona je poput nekog nevidljivog omotača, koji u na­ma izaziva jauk, mrmljanje, a onda samo­sažaljenje i depresiju. Bol nas baca na tlo, ona nam svijet oko nas ocrtava mračnim bo­jama, tužnim i nesnosnim. Bol u nama stva­ra neku vrstu doživljaja da je životu kraj, da je sve besmisleno, da smo kažnjeni, da više nismo ni za što. A u boli zna biti i odre­đeni vapaj da nas drugi razumiju, da bu­du nježni prema nama, da se za nas počnu brinuti, da nam pomognu. To je SOS koji naša bol odašilje svima oko nas. Ima ljudi koji zato vole imati uočljive zavoje oko ru­ke, noge, glove, preko oko, kako bi to drugi vidjeli. Bol može ljude baciti u beznađe. Može im dati dojam da ne mogu ništa. Čovjek se, kad ga boli, osjeća potreban drugih, on je siromah, on je jadan, on tre­ba nekoga tko će mu pružiti ruku i iscijeliti ga. On bi najradije legao u postelju i ta­mo urlao ili plakao.

Iskustvo pokazuje da je svaka bolest i privremena. Treba znati izdržati.Ili, bolje, treba znati zdravo bolovati. Bolest nas može vezati poput  droge, alkohola ili kocke. Ona zato zahtijeva da gledamo preko nje i izvan nje. Zato je važno kroz tu maglu boli i kroz zidove bolesti otvoriti bar prozorčić, rupicu u drugi svijet. Najprije je potrebno sjetiti se da je Bog svemoguć, da on zna za tvoju bolest i, prema tome, da će te izliječiti.

Papa Ivan XXIII. znao je govoriti: “Bog zna da sam sada ovdje i ka­ko mi je, i to mi je dovoljno.” Već taj pog­led u Božji naručaj stvara u čovjeku slobo­du, kao da pucaju konci boli i muke. U nje­mu se rađaju nada i doživljaj da će iz te muke zapravo odletjeti u zaštitu Božje lju­bavi. Dapače, čovjek tada može osjetiti da pripada potpuno Bogu, da više i nije važ­na bolest, nego zapravo Bog.

U bolesti se čovjek  mora svakako zapitati što će raditi kada ozdravi. Hoćeš  li biti bolji, drukčiji, živjeti kvalitetnije? Ako budeš  bio isti kao do sada, zašto bi onda trebao ozdraviti? Pa da i ozdraviš, brzo ćeš opet uletjeti u bolest ako ne promijeniš stav i način života.

Drugi pogled  kroz bolest i bol jest pogled u nadu. Pa da je bolest i smrtonosna, ne znači da čovjek mora od nje umrijeti, da ona u tebi mora ostati do kraja. Ako se predaš  bolesti, ono će te satrti. Ako pronađeš nadu koja je jača od bolesti, ona će te dizati i satrti bolest. Kad čovjek otvori rupicu nade,  tada u tijelu osjeti neke druge sile koje počnu djelovati. Tek tada osjetimo da u nama postoje sile jače od bolesti. lz našeg se bića počinju dizati nove snage, koje najprije žele zaposjednuti naš duh, a onda i na­šu psihu, kako bi odatle mogle ovladati bo­lešću.

Najprije je stoga potrebno biti zdrav u duši, u svojim mislima i riječima, da bis­mo mogli postati zdravi i u tijelu. Potrebno je najprije se uvjeriti da i iz najneizlječivije bolesti postoji izlaz, da i iz bezizlazne smrti ipak postoji izlaz, te početi tako misliti, os­jećati i govoriti kako bismo se u to uvjerili. Tako razum, emocije, riječi, misli, vlastite odluke i perspektive postaju posude u koje može doći duhovna, Božija i svemoćna sila da izliječi tjelesne bolesti.

Važno je da ta nada bude jača od doživljaja bolesti, boli i beznađa. Važno je ta­ko se moliti Bogu, razmišljati nad riječima Svetog pisma, snažno promatrati iskustva iz svoje prošlosti i doživljaje drugih ljudi i Božjih iscjeljenja, da nas to zaokupi snažnije  nego što nas zaokuplja nemoć  bolesti i samo­sažaljenje. Što više raste ta duhovna sila, to će prije doći i zdravlje. Što se više prib­lilžiš svemogućem Bogu koji to voli, prati i štiti, to ćeš prije doći do one snage koja može uništiti svaku nemoć i svaku bolest.

Da bi se čovjek mogao nadati, treba naj­prije vjerovati. Da bi mogao vjerovati, tre­ba početi ljubiti. Da bi mogao ljubiti, tre­ba početi moliti. Kad se čovjek počne mo­liti Bogu, tada polako osjeća njegovu lju­bav i sam počinje njega ljubiti. Tada se u njemu rađa povjerenje, a iz njega pak iz­rastu pouzdanje, ufanje, nada. To je put iz bolesti u zdravlje.

Tomislav Ivančić , iz knjige Ozdraviti molitvom

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 35 = 40