Poslanje kršćana jest pronositi radosnu vijest spasenja po kojoj izgrađujemo sebe unoseći drugima životni mir. Kako baratamo s mnoštvom informacija, u većini pred svim što se danas nudi čovječanstvu za njegov duhovni život, ostavlja nas na razini da se zatvorimo u takav oblik polovične informiranosti, ne zalazeći u dubinu promišljanja našeg poslanja.
Stoga nas i najmanja stvar potrese i odvodi od smislenog života koje Bog nudi. Takav odnos imamo ispred sebe i u ovom događaju u kojem apostoli odmah na početku u zamahu navještanja nailaze na razne želje koji su proizašle iz površnosti, polovične informiranosti o Kristovoj radosnoj vijesti. Površnost unosi pomutnju i u centar stavlja nešto što je nebitno, što se nalazi na margini i ne ulazi u svrhovitost vjerskog života.
Očito je da u svoj težini dana koje podnosimo i naši životi su uzdrmani raznim vodstvima koji nas onda pomalo iznenade pa neznamo kako reagirati. Mnogi sebi daju za pravo upravljati i odmjeravati kako i što se mora vjerski živjeti da bi se pokazalo da si onaj koji vjeruje. Skrovitost kršćanskog života nam je postala draža od onog vjerskog zanosnog svjedočenja u svakom danu koji je ispred nas. Trajno se osvrćemo i osiguravamo na institucionalnostima i formalizmima, a to nas onda ostavlja ravnodušnima i kao posljednji rezultat imamo osjećaj duhovnog neispunjenja. Stoga danas još uvijek u snazi događaja Uskrsa, Bog nas potiče da se okrenemo njemu kao izvoru u kojem ćemo prepoznavati Božanske zahvate koji su prebogati čudesima i milostima koji posvećuju nas i one kojima smo poslani.
Ako ljubimo Krista onda ćemo čuvati njegovu Riječ bez vlastitih interpretacija. Nitko nije dostojan niti može mijenjati Božju riječ. Ona ostaje kao trajna pomoć čovjeku današnjeg vremena koji je potreban utjehe i poticaja za život. Poznavanje Riječi i njezino čuvanje iziskuje trajno čitanje kako bi Božja riječ ušla u naše uši i kako bi je iz slušanja prenijeli u život. Tada se ispunja naše poslanje. Riječ koja je postala utjelovljuje se onda u našem životu. Previše nalazimo u teškim situacijama razočaranosti u kojima postavljamo pitanje zašto to ljudi čine nama? Zašto su toliko okrutni? Zašto toliko neiskrenosti i izrabljivanja? Zašto je sve utemeljeno na iskorištavanju i poniženju? Odgovor je jednostavan, nazivamo se kršćanima, ali kršćanstvo nije zaživjelo. Jer ako kršćanin ne živi od Božje riječi ne može ni nositi blagostanje. Jer Riječ nije oživjela u životu. „Tko me ne ljubi, riječi mojih ne čuva.“
Prva kršćanska zajednica bila je svjetlo u svijetu pogana da su za nju s divljenjem govorili „Gle kako se ljube“. Stoga danas dopustimo da naša kršćanska ljubav bude domišljata i djelotvorna. Otvorimo svoja srca Bogu da nam da ono što nam je obećao kao pomoć u ovom okrutnom svijetu narušenih međuljudskih odnosa. Narušenog kršćanstva. Neka nas Duh Branitelj brani od nevolja u koje sami sebe ili nas drugi stavljaju. Osokolimo se živjeti sveto po poslanju Kristovu i neka se onda naše srce napuni mirom u kojem će se naša srca odmarati i blagoslovljenije živjeti. Ovaj tjedan valja učiniti nešto kvalitetno za sebe, a vrlo je jednostavno; predati se Bogu da nas vodi, čitati i slušati evanđeoskog Krista kako bi naši dani bili blagoslov. I neka se ponovno među nama u ovom novom poganskom svijetu čuje: „Gledaj kako se ljube.“
Don Damir Bistrić
