Marija. Jednostavna djevojka nazaretske sredine. Osoba jednostavnih manira. Osoba svjesna svojih ograničenosti koje ima kao čovjek.
Marija je oduvijek Bogu pridavala pravo mjesto u svom životu. Držala se toga da Boga uvijek ljubi iznad svega i da mu služi iznad svega pa čak i onda kada je to uključivalo odustati od osobnih planova koje je imala za svoj život kao mlada djevojka. Zbog ispunjenja Božje volje bila je spremna narušiti sve odnose s ljudima koji su joj u životu bili izrazito bitni. To se prije svega odnosi na njezinog zaručnika Josipa. No, to je samo jedna od osoba kojoj su Mariji u životu bile bitne. Evanđelje nam donosi situaciju tj. nesporazum upravo sa Josipom s obzirom da je i njegov život usko povezan s Isusovom egzistencijom na zemlji. Međutim, možemo samo pretpostaviti kakve su se misli rojile glavom Marijinih roditelja nakon što je izrekla svoj „Fiat“- „Neka mi bude.“ Potrebno je kod Marije primijetiti apsolutno povjerenje u Božju ideju i djelovanje u njezinom životu.
Marija bezrezervno vjeruje da Bog ne čini djela na način da se odriče istih kao što to radi čovjek ako mu se u određenom trenutku nađe na putu nešto što nije očekivao. Marija je svjesna da Bog uvijek zna što radi iako to ona sama ne zna i premda mnogo toga nije razumjela, Marija odlučuje krenuti Božjim putem pod cijenu vlastitog ugleda. Poštovani čitatelju, što smo mi to spremni učiniti za Boga? Jesmo li spremni ugroziti vlastiti životni položaj, ugled, situacije koje nam idu u prilog da posvjedočimo istinitost Boga koji je proveo Izraelce preko mora? Jesmo li svjesni što je naš Bog sposoban učiniti? I da ne radi ništa što bi umanjilo našu vrijednost nego upravo suprotno, Bog se bori za čovjeka što je na najizvrsniji mogući način vidljivo u utjelovljenju Isusa Krista. No, što čovjek čini da se tih par u prosjeku 70-80 godina koje provede na zemlji bori za Boga? Potrebno je staviti Boga u središte, a ne u sjenu svog života. Pokušajmo biti mudriji i zaobići komfor koji nam svijet nameće kao jedini način egzistencije jer Bog je upravo tamo gdje ljudi misle da ga nema. No, patnja nema svrhu sama po sebi. Njezina svrha ispunjena je kada nas ta ista patnja približi Bogu na način da napokon shvatimo gdje se krije prava radost, radost uskrsnog jutra. Bog je u patnji, Bog je tamo gdje svi okreću glavu, Bog je tamo gdje ljudi zaziru i dižu ruke od čovjeka koji po njihovim procjenama nije dorastao povijesnom trenutku u kojem se nalazi.Uistinu je smiješno donositi prosudbe o ljudima pogotovo kada ih samo površno poznajemo, još grublje rečeno, kada ih samo raspoznajemo po izgledu tijela koje skriva čovjekovu osobu. Što smo mi to umislili poštovani čitatelju? Na kraju krajeva, hoće li nas Bog pitati za naš život ili za život osobe koju smo odredili kao predmet sprdnje? Uistinu smo jadni ako se zamaramo tuđim životima i tako unazadujemo prije svega u duhovnom životu, ali i na svim ostalim aspektima životima.
Bog nam je sve dao, naš Bog je raskošan, u svakom od nas sakrio je svoje adute, tko smo mi da vrijeđamo različitost drugog čovjeka ako ju je sam Bog satkao tako? Ne možemo ući u Božje misli, Bog zna zašto je dao određenom čovjeku sposobnosti koje nama možda nije, a dok se mi bavimo tuđim životima ne primjećujemo svoju jedinstvenost. Ne vrijeđajmo Boga i zamolimo ga da poput Marije prihvatimo smjer kretanja vlastitog života i patnju u situacijama kada trenutno ne shvaćamo svrhu i krajnji cilj iste. Potrebno je prihvatiti Božju volju i u trenutcima života koji nam se ne sviđaju. „Gospodin dao, Gospodin uzeo.“ (Job 1,21) Uistinu, ništa nam se ne događa bez Božjeg dopuštenja.
Sandra Čukelj
