Cijeli naš život je Velika subota.
Dan između muke i smrti Velikog petka i konačne pobjede života nad smrću, pobjede dobra nad svim zlim. Svakoga dana umiremo za bezbroj stvari. Umire u nama bezbroj želja i snova koje smo imali, postajemo svijesni da većinu njih možda nikada nećemo ostvariti ili će samo djelomice biti ostvareni. A umiru u nama i svi oni ciljevi koje smo ostvarili jer prestaje u nama čežnja za njima, a rađa se čežnja za nečim novim, većim i boljim.
Cijeli naš život je velika subota. Mnogi ljudi iz našeg života odlaze, a mnogi dolaze. Svi su tu u prolazu, i mi smo jednako tako u životima drugima. Mijenjaju se naši odnosi, odlaze oni s kojima smo nekoć bili bliski i dragi, odlaze i oni drugi, a dolaze neki novi ljudi koji zauzimaju dio našeg srca. Sve ono što je prošlo i što se više nikada neće vratiti, umrlo je. Nestalo je, ostale su samo uspomene, a i one će s vremenom nestati.
Cijeli naš život je velika subota. Koliko je već patnje iza nas, bolesti, truda, žuljeva, koliko je razočarenja i izdaja iza nas. No s druge strane mnogo je lijepih stvari iza nas, stvari koje se više nikada neće ponoviti, koliko je onih koji su prošli kroz naš život kao Šimun i Veronika čineći nam dobro. Koliko je riječi ohrabrenja koja smo mi pružili drugima, nježnih riječi koje smo primili od drugih i pohranili ih u najdublje predjele svoga srca. Riječi koje više nikada nećemo čuti.
Cijeli naš život je velika subota. Svake večeri umire u nama jedan dan koji je prošao, umire sve ono dobro, ali i loše što smo učinili. Svake večeri umiru u nama lijepi i manje lijepi osjećaji koje smo drugima pružili i koje će oni pamtiti. Sve umire. No ne sve! Na koncu ostaje trag za nama, ostaje trag koji će nekom pokazati put do Boga ili krivi trag kojeg će Bog opet upraviti na dobro. A onda kada dođe još samo jedan posljednji dan za nama, smrtni dan, slijedi zora Uskrsa i za nas. Najgore je prošlo, najbolje tek dolazi.
