Pazimo da ne doživimo vječni poraz i da se jednom, kada budemo promatrali sve utakmice koje smo odigrali u ovozemaljskom životu, ne zastidimo zbog svoje igre!
Sport je slika čovjekova života koji se sastoji od poraza i pobjeda, od dobro i loše odigranih utakmica. Taj sport prati publika, ljudi koji različito donose svoj sud, a da ne raspolažu sa svim informacijama o igračima i uvjetima pod kojima igraju utakmice. I prečesto je upravo ljudski sud onaj do kojeg nam je više stalo. Postoji i trener koji uvijek pod budnim okom prati svoje igrače i usmjerava ih da bi ostvarili konačnu pobjedu.
Što li je čovjekov sud? Čas te hvali i ponosan je na tebe, a već drugi čas te kritizira i srami te se. Ali, uvijek imajmo na umu da nam jedino trenerov sud treba biti mjerodavan i onaj do koga nam je stalo jer jedino On, koji nas poznaje bolje od nas samih, može pravedno presuditi koliko smo dobro odigrali. Slušajmo Boga, trenera koji je postao čovjekom, dopustio tom čovjeku kojeg je stvorio da mu se naruga, da ga ignorira, išiba, izbičuje, razapne i osudi na smrt. On je u ljudskim očima smiješan, luđak i najveći gubitnik. On je u ljudskim očima doživio najveći poraz, ali je u biti On pravi pobjednik. Pobijediti dobrim zlo, ljubavlju mržnju, razumijevanjem osudu – to je prava pobjeda, to je prava borba, pravo herojstvo. Vjerujmo mu kada nam se nekada čini da ne donosi ispravne odluke. Na koncu ćemo vidjeti da je ipak On u pravu i da je sve što je radio, radio za naše vječno dobro.
Ponekad On zaustavi naši igru (“time out”) kada vidi da lutamo besciljno, kada vidi da bismo mogli izgubiti utakmicu. Kada vidimo što se sve trenutno događa u društvu, možda nas Bog želi zaustaviti da bi nam osvijestio: “Čovječe, pazi kako igraš, mogao bi zbog svojih djela izgubiti vječnost!” Blago onom tko shvati trenerovo upozorenje i promijeni se dok još ima vremena.
Zašto se bojimo poraza? Zašto se sramimo poraza? Ponekad su upravo oni ti koji nas spašavaju od propasti jer nije sve poraz sve što nama izgleda da je. U nekim porazima je u biti sjeme nove pobjede koja se ima dogoditi u vječnosti. Da nema poraza, možda nikada ne bismo pobijedili, prije svega, svoje loše strane i otkrili koliko u biti snage u sebi imamo i da možemo ostvariti sve što poželimo ako se za to jako potrudimo. Da nema poraza, nikad ne bismo cijenili i uživali u pobjedi jer ne bismo znali njezinu pravu vrijednost u koju je utkano mnogo truda, vremena, žrtve, odricanja, mijenjanja, umiranja sebi, poslušnosti… Pazimo da ne bismo doživjeli vječni poraz. Dobro je dok još imamo prilika igrati utakmice, dok nam trener još uvijek dopušta igrati. Dok god imamo priliku truditi se, iznova pokušavati, boriti se – ima nade za naše spasenje, dobro je. Bojimo se onog trenutka kada bude gotova posljednja utakmica našega života, kada se bude radio rezime kako smo igrali i kada budemo dobivali po zaslugama. Zato, pazi čovječe, kako igraš! Slušaj trenera jer On zna najbolje kako doći do konačne pobjede i ne izgubiti vječnost!
Dok sam gledala i slušala sinoć izjavu izbornika Hrvatske rukometne reprezentacije, gledala sam i slušala pobjednika, a ne onoga koji odlazi poražen. Velika je stvar, unatoč svim pobjedama, ostati ponizan i svjestan da je ljubav najvažnije oružje za vječnu pobjedu! Hvala, Lino, na životnom primjeru što je uistinu važno u životu – ljubiti, biti zahvalan na svemu i biti svjestan da smo samo prah koji nije nezamjenjiv!
Anamarija Botić
