Zapovijed ljubavi koja glasi „ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“ ne govori samo kako trebamo ljubiti druge, već i koliko smo mi sami ljubljena Božja djeca.
Veličanstveno je to saznanje i po njemu shvaćamo koliki je to ne samo dar, nego i zadatak. Zadatak da tu ljubav održavamo dalje po ovom svijetu, širimo je prema svima onima koji je u našoj blizini trebaju. Da bismo rasli i sazrijevali tu ljubav trebami i sami. No često čovjek u životu ide protiv sebe, ide protiv te ljubavi, ide onda kada pristaje na zlo.
Ide čovjek protiv sebe kada izgradi utvrdu laži oko sebe pokušavajući se zaštiti od drugih, a na kraju shvati da je samog sebe zazidao i da nema povjerenja drugoga koji bi mu pružio ruku i izbavio ga iz njegove vlastite tamnice. Ide čovjek protiv sebe kada prestane biti svoj pokušavajući biti druga verzija nekoga čiji najdublji život zapravo i ne poznaje, a to želi biti zato što mu svi kažu da je to „in“ i da će tako bolje prosperirati.
Ide čovjek protiv sebe kada počne živjeti u idiličnoj prošlosti, govoreći uvijek o nekim zlatnim vremenima koja su nekoć bila ili kada samo biježi u budućnost, pa se više ne nalazi nigdje. Ide čovjek protiv sebe i kada je spreman sve učiniti da mu svijet bude na dlanu, i kada dopusti trenucima slabosti da donesu najvažnije odluke u njegovom životu, idi protiv sebe kada povjeruje drugima da će donijeti njemu sreću pa njima prepusti sve svoje izbore umjesto Bogu.
Zato svaki puta kada krenete protiv sebe, sjetite se koliku ljubav već primate od Boga koja vam usprkos različitim poteškoćama daje snagu da ustrajete na svom životnom putu. Kada prestanete ići protiv sebe, shvatit ćete da je Bog uvijek uz vas, i tada više nećete ići ni protiv drugoga, jer i on jedanako tako ljubljeno dijete poput vas. Ići protiv sebe ne znači ništa drugo nego ići protiv ljubavi, osjetiti Božju ljubav i uzvratiti je znači dopustiti Bogu da s njome idete kroz život.
