Jedno od najvećih umijeća života je naučiti svakodnevno Bogu predavati svoje probleme, ono što ne možeš riješiti, ono što nadilazi tvoje snage i sposobnosti u tišini srca predati njemu.
Svakodnevna buka različitih mišljenja stvara kaos u našoj glavi te ponekad neku sitnicu vidimo kao nesavladivi problem te zbog nje očajavamo, uništavamo radost života i mislimo koliko smo nesretni pritom druge optužujući za sve to.
A potrebno je samo jedno, na kraju dana sve svoje terete predati Bogu. Koliko god mi brinuli naša briga ne može promijeniti sutrašnjicu, može samo negativno promijeniti nas. Kada znamo da smo na Božjem putu osjećaj je nevjerojatan ali kako onda sa time spojiti onu silu neprestanih strahova i sumnja koji kao da govore da nismo posve uvjereni da je Bog s nama i da će nas zaštititi od svega zloga što nam prijeti.
Znak je to da u sebi moramo još mnogo sazrijevati, da nije dovoljno samo reći da predajemo Bogu sve svoje probleme već da doista sto posto budemo uvjereni da smo mu ih predali i da više nemamo ništa s njima, da su oni od sada njegovo zadatak. A do te razine nije lagano doći, potrebno je mnogo raditi na sebi, učvršćivati se u vjeri i posvješćivati da je Bog doista s nama koliko nas god napadale sumnje.
Ne postoji savršen život na zemlji. Postoje samo naši svakodnevni padovi i ustajanja, postoji samo naša svakodnevna odluka da je ovo vrijeme koje imamo Božji dar i da nije dobro da ga ispunimo brigama koje nas nigdje ne vode. Prihvatiti trenutnu situaciju je polazišna točka da bismo mogli reći Bogu da smo učinili sve što smo mogli a da ono što ne možemo prepuštamo njemu. Prepustimo mu jednom svoje probleme, nemojmo to samo govoriti.
