“Ne bojte se, ja sam s vama!” – citat je iz evanđelja, no to je i stih jedne pričesne pjesme unutar liturgije euharistije. I to je početak i kraj ovoga statusa.
No, ne mogu ne primijetiti i slijedeće: strahovitu oholost pojedinih vjernika i neposluh (pa makar bio on i ne – praktički) nekih svojih kolega svome biskupu. I naravno, tko me poznaje, zna da neću šutjeti.
Oholost se sastoji u tome da spomenuti smatraju da su veći vjernici i od samog Svetog Oca, pa se rado uspoređuju sa svetom Majkom Terezijom (sveticom koja je 52 godine provela u Tamnoj noći duha – tko ne zna što je to, nek’ googla) ili s nekim drugim velikim svecima. Sa svetim Franjom Asiškim koji je, recimo, boravio među gubavcima i slično (prije nego što je ustanovio najveći i danas svugdje prisutan Red u povijesti KC). Svaka čast. Da nam je barem više takvih svetaca poput vas koji i gore premještaju svojom vjerom. Ironija, naravno.
Nije li možda upravo đavolska pakost ta koja te je zavela da okolo širiš paniku, ti koji širiš dezinformacije? Nije li upravo đavolska oholost ona koja u tebi vrišti protiv poslušnosti koja je i samog, tada gotovo savršeno svetog, Lucifera zbacila s nebeskih visina, a misliš da tebe neće? O narode moj, predugo smo mi živjeli u stavu: “Nama se to neće dogoditi.” Slušam to svaki dan. Ne samo COVID – 19, nego i smrt voljene osobe, krah braka i tako dalje. To se ne događa drugima. To se događa svima, pa i tebi se, ne daj Bože, može dogoditi. Koliko je tvoja vjera PRAZNOvjerna kad misliš da se Svetost Najsvetijega u Oltarskom Sakramentu mjeri po primanju na koljenima ili na jezik ili na dlan? Otkad su to tvoj dlan ili tvoja koljena prljaviji od tvoje jezičine kojom mlataraš okolo u svim grijesima protiv RIječi? Strašno. Blagoslovljena voda? Neizostavan i često spasonosan sakramental, no nije sakrament, nije nezamijenjivi dio svete mise. Poškropi se doma. I dosta više s tim. Koliko nam Đavao okupira misli s tim stvarima? I tako onda idemo na pričest?!
Pružanje mira: možda ćemo od sada više cijeniti svaki ljudski dodir, zagrljaj, poljubac? A i to smo uzimali zdravo za gotovo.
Što ako nam se dogodi što se dogodilo nesretnoj Italiji? Isto što i kad nas je razvalio Domovinski rat sa svih strana: sklopiti ruke na molitvu! Biti jaki u vjeri! Prikazivati patnje za žrtvu Bogu milu! Moliti za stradale! Kao i uvijek: najjače se ujediniti kada je najteže!
Dolaze mi poruke iz Italije: “Znate, padre, nikada nisam ovoliko vremena proveo sa svojom obitelji, kao sada, kada smo u karanteni.”
Dragi katolici. Jako smo se uljuljali. Sveta misa – kad hoću, kad mogu, ako mogu. Ispovijed – Božić, Uskrs i sveti Ante. Ako! Priprema za ispovijed? Dok čekam u redu. Ako! Organiziraš duhovne obnove u župama – dođe onaj tko dolazi na sve. Postaviš se na glavu i opet čuješ stav: “A bit će toga. Budem drugi puta.” Budeš li? Budeš li sada? A kada slijedeći puta? Bit ćemo sretni ako nam i SHKM u Zagrebu ne bude otkazan. Javni skupovi, uključujući vjerojatno uskoro i javne svete mise će se možda suspendirati.
I za sve je to kriva, neki kažu uvijeno, neki otvoreno: nevjera pastira, sa, donedavno tako omiljenim, Svetim Ocem, kojemu inače, dragi katolici, dugujete poslušnost, na čelu. Šamarčina i pljuvačina u facu! Sramota. Jer, eto, “vjera” premješta planine.
Dakle, nije li neobična slučajnost (u njih ne vjerujem) da je upravo prije eskalacije epidemije diljem svijeta u evanđelju stajalo slijedeće: “Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: “Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’” Isus mu kaza: “Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!”
Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!
A što vi radite s takvim stavom? Ignorirajući službene istupe naših, istina, nesavršenih liječnika, egzaktne znanosti, koja se ovdje ne bavi izradom vremensko – prostornog kontinuuma (na google, ako treba!), nego virusom za kojeg još uvijek nema lijeka. Nekome je u interesu da se ovo proširi? Možda. Dobro, Sve i da jest? Jesi li ti spreman, sada i ovdje, biti kriv za epidemiju u svojoj državi, imenom i prezimenom OIB – om, ući u povijest čovječanstva i svoje države na taj način? Jesi li spreman da tvoj sin, kćer, muž, baba ili bilo tko umre zbog tvoje “vjere”?! Ta “vjera” koju tako romantično nazivate je iskušavanje Boga i to sotonsko. Mislim da na to nisi spreman, jer još uvijek nisi savladao onaj prvi dio teksta: nisi shvatio da “se to tebi može dogoditi.” Jer objektivno može!
Ima laži, ima dezinformacija. No, jedna od njih je da od virusa ne obolijevaju mladi ljudi. To iz potvrđenog izvora znam da nije točno. Uozbiljite se s higijenom, ljudi, živimo u 21. stoljeću!
Dragi svi, ne samo vjernici. Svima će nam trebati puno strpljenja u ovom vremenu koje je pred nama. Ujedinimo se u molitvi i razumnom ponašanju. I ne bojmo se!
Zato katolici: skulirajte se, saberite. Prestanite šutati trpljenje od sebe. Prestanite se odricati križa, krštenici Božji, križa po kojemu ime nosite!
Prestanite širiti epidemiju oholosti i prihvatimo konačno svoj križ i krenimo za Isusom!
I na kraju: Razmišljao smo o jednom scenariju. Za nas vjernike, jako teškome. Suspenzija javnih svetih misa. Ono što se dogodilo u prelijepoj Italiji. Kao svećenik velim da ću slaviti svetu misu u jednom izoliranom prostoru. Tko god želi može doći. Pričestiti se može kako želi, pružati ćemo si znak mira. Na ulazu je blagoslovljena voda, a na stoliću pokraj nje “Izjava o odricanju odgovornosti”. Ja, samim slavljenjem svete mise pristajem na mogućnost da mogu biti zaražen i umrijeti jako bolnom smrću. No, ti ćeš potpisati da preuzimaš odgovornost na sebe, ako umreš nakon upravo te svete mise, jer je moguće da je netko na toj svetoj misi zaražen. Ja sam, kao svećenik, spreman na to. Jesi li ti?
Ne tražim odgovor u komentaru. Tko god odgovori k’o iz topa, nije dobro pročitao moj izmišljeni scenarij!
Ljubim vas sve i nosim u svojim molitvama!
Isus je obećao ispunit će: “Ne bojte se, ja sam s vama!”
U euharistiji, u Riječi, u narodu, u osobi svećenika.
Vaš pastir, Fra Ivan M. Lotar
