Vrijeme brzo prolazi. Danas se ispunja godina dana od smrti pape Benedikta XVI. Velikog teologa, no iznad svega jednostavnog, poniznog pastira Crkve.
Iza njega stoji cijeli niz svjedočenja istina koje počivaju na Istini i svjedočenja svjetla evanđelja. Evanđelje je u potpunosti postalo njegov život. Mistik uronjen u Božju ljubav. I to je ono što je smetalo ovom svijetu. Svijetu u kojem je u danu njegove smrti u samom Vatikanu rečeno: „Nije se dogodilo ništa.“
Danas gledam ogoljeni njegov grobni humak u blizini groba sv. Petra na kojem stoje dvije svijeće i dvije pozlaćene ruže. Čini se kako da je zaboravljen kako polako pada u zaborav no to je samo privid. Sve je očišćeno. Prazno na Božić koji je tako volio slaviti. No svijetlost odsjeva sjajem zlata onoga što je živio. Potpuno uronjen u otajstvo Krista i ljubavi prema crkvi danas svijetli zlatnim svjetlom Uskrsloga Krista.
Osrednji teolozi i oni koji se sad nadmeću oko analiza njegova života htjeli bi se dokazati svojim umovanjem no ne mogu ništa osim blatiti njegov rad a ponajviše ljubav prema Crkvi. A onaj koji blati zapravo stoji u ogromnom strahu. I žive u strahu jer ih nije zahvatilo ono što je njega obuzelo. Ne znanost. Ne znanje. Već ljubav. Ljubav poniznog radnika u vinogradu Božjem.
Samo onaj koji ljubi bdije nad istinom i po istoj ljubavi djeluje. Kao koncilski otac u velikoj mudrosti kojoj mu je podario sam Bog vidio je sve one prijetnje koje prijete Crkvi koja je koncil izobličila. „Očekivao se skok naprijed, a našli smo se pred progresivnim procesom raspada koji se je u velikoj mjeri razvijao pod znakom nekakva priziva na „ koncilski duh“, a upravo ga je na taj način posvema diskreditiralo.“ To je ono što imamo i danas. Izopačenu samovolju praznine. U istom tekstu nastavlja: „Treba otvoreno priznati da stvarna reforma Crkve postavlja neopozivo napuštanje pogrešnih putova koje su dovele do tako negativnih posljedica.“ (Razgovor o vjeri) Zato stoji pred nama kao novi pokretač koji daje nadu u ovom bezličnom vremenu. „Doista, Crkva bez vjerodostojnog biblijskog temelja postaje povijesno uzročni produkt, organizacija kao i mnoge druge.“ Svaki dio njegovih misli donosi nam novu snagu i novi zanos za novo svjedočanstvo vjere u našem dobu u kojem nas potiče sve zajedno na ulazak u otajstvo života po evanđelju. Samo tako se ostvaruje ono što je i sam koncil zacrtao. Premda je osrednjost i loš vjerski populizam zahvatio tolike koji bi ugađali sebi i svjetini nama je staviti sebe tamo gdje nam je Benedikt dao uputu u Presveto Srce Isusovo. U toj blizini onda je moguće učiniti sve pa i podnositi sve patnje svijeta koje se sruče na tvoja leđa. Ne treba nam nikamo nego tamo gdje pripadamo. „Kriza, potiče da se Crkvu promatra kao nešto što je propalo, što sada moramo odlučno uzeti u svoje ruke i preoblikovati. Ali Crkva koju bi smo mi sami stvorili ne može nam dati nikakvu nadu. Isus je usporedio Crkvu s ribarskom mrežom u kojoj ima dobrih i loših riba, koje na kraju sam Bog mora razdvojiti.“ (Što je kršćanstvo) Velika je njegova ostavština. Koliko samo spasonosnih savjeta možemo svi otkriti kad uđemo s njim u veliko otajstvo Božje ljubavi. Njegov pontifikat za nas je bio nastavak blagoslova koji se naslonio na pontifikat sv. Ivana Pavla II. Zato ostvarimo sebe po istoj spoznajnoj i upoznatoj ljubavi. Životu euharistije koja posvećuje. Samo poniznost može pobijediti svaki oblik nesigurnosti. Samo s Bogom možemo živjeti radosno. „Oduvijek sam znao da lađa Crkve nije moja, nije naša nego Njegova. I Gospodin ne dopušta da potone.“ (Posljednja audijencija)
Neka nas ovaj ponizni muž Crkve nastavlja nadahnjivati na ponizan život kako bi skupa s njim i naše posljednje riječi na ovom svijetu bile uronjene u Ljubav:
„Isuse volim te.“
don Damir Bistrić
