Otajstvo ljubavi kulminira iz dana u dan. Došašće otkriva svu ljubav koja se uvijek događa u susretu.
To je snaga došašća. Susret koji se događa na razini između Gospodina i nas. A taj susret uvijek je susret radosti.
Radost nam je doista potrebna u ovom turobnom svijetu koji uvijek sije negativnost. Sve se više živi od crne kronike i kao da se stalno sve oko nas vrti u vijestima koje su teške i opterećujuće.
Ispada da ništa oko nas nije dobro. Stalno se živi od prozivanja, isticanja grijeha, prokazivanja sa velikom dozom neistine. Jeftini populizam koji zaokupljuje mase postao je važna inačica života i kavanskih tračeva. Stalno se traže neki kosturi u ormarima s kojima se onda barata na razini strašnih tragedija. Obično to rade oni koji iza sebe imaju jednu tužnu priču života i kriminalnu povijest.
Obično takovi sebe postavljaju u dimenziju novih moralista koji svima čitaju lekciju kako je strašno to kako žive.
Takvi svima imaju potrebu docirati kako bi zaboravili na svoj život i kako bi uvjerili mase u svoju pravednost. Očito da opća demencija dobro djeluje kad se može uvjeravati u laž.
Pred nama danas je susret koji ima novost promjene. Marija odlazi do svoje rođakinje. One iste rođakinje s koje je Gospodin skinuo sramotu. Odlazi njoj kao pomoć kao ona koja je razumije jer su dionice iste stvarnosti. Bog koji je toliko divan učinio je nešto u njihovom životu što jedino njih dvije mogu razumjeti.
Za sve ostale sve su to bile priče pod povećalom. Sitničave procjene koje su davale veliku mogućnost za stvaranje vlastitih bolesnih tumačenja. Ljudi vole sočne detalje s puno praznina kako bih ih mogli popuniti svojim kao savršenim moralističkim izmišljotinama koje su uvijek na razini pokvarenosti njihovih života.
Ono si što nosiš u srcu. Ono si što ti prvo padne na pamet. To te čini ili dobrim ili zlim. Ako nemaš što reći dobra kao vjernik, nisi pozvan ništa komentirati. Osim sebe. Sebe stavi na istinu i priznaj se onim što jesi. Druge ostavi na miru.
Današnji susret Elizabete i Marije svima nama je veliki poticaj. Koliko se samo zanosa i ljubavi događa između rođakinja. Gdje se izgubila ta dimenzija radosti susreta? Za jednu običnu kavu znamo se dogovarati danima, mjesecima i onda kad se dogodi visimo svi na svojim mobitelima. Toliko su nam očito sugovornici dosadni. Toliko smo važni da se moramo na svaku glupost javiti. Toliko smo samouvjereni da nam je važno biti u svakom trenutku dobro informirani.
Tužna su vremena u kojem smo sve podredili našoj velikoj sveprisutnosti da nam se izgubio divni milosni dar u kojem zaboravljamo prepoznati samoga Gospodina koji nama dolazi kao novi dar radosti života i ispunjenja.
Danas otkrijmo upravo to. Važnost susreta. Ako je nekom važniji mobitel od tebe, nisi za to društvo. Svaki put kad ispred sebe staviš svoj aparat koji te ometa, nemaš poštovanja prema onom koji stoji ispred tebe. A nepoštovanje nije samo površno ono je duboko nakaradno i uvijek nosi sa sobom sve što je negativno.
Naš Bog dolazi k nama, prepoznajmo ga neka susret kojim svjedočimo danas u nama unese iste osjećaje koji posvećuju nas i naš život.
»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«
don Damir Bistrić
