Još jedna godina je prošla. Kad pogledam unatrag, toliko toga se dogodilo.
Najčešće zahvaljujemo na lijepim trenucima i želimo potisnuti one teške i ružne trenutke. Ja, naprotiv, Gospodine, želim danas posebno zahvaliti na onim manje lijepim trenucima. Na onim teškim trenucima za koje sam te molila da me oslobodiš i poštediš. Na onim molitvama koje nisi uslišio. Na situacijama u kojima si šutio, a ipak mi bio tako blizak u riječima podrške na razne načine. Želim Ti zahvaliti na svim bitkama u kojima si se borio za mene, u kojima si me zaštitio od pogibelji i ispravio moje krive puteve.
Hvala Ti, Gospodine! Na očinskoj nježnoj i brižnoj ljubavi kojom si bio svakoga trenutka uz mene makar Te nisam uvijek bila svjesna i kojom si ravnao stopama moga života. Vjerujem da Ti nije bilo uvijek lako gledati me uplakanu, zbunjenu, prestrašenu, ali hvala Ti što si činio po svome.
Ne želim zaboraviti te trenutke jer zahvaljujući njima ja sada stojim drugačija. Bliža Tebi. Na koljenima. U Tvom zagrljaju. Zahvalna srca. Ponizna. Slaveći Tvoju ljubav. Da nije bilo tih trenutaka, Gospodine, možda bih izgubila Tebe, a to bi bio moj najveći gubitak i poraz. Možda bih bila korak dalje od nebeskog cilja. I sigurno ne bih bila ovako mirna, ispunjena. Sretna.
Hvala Ti na najvećem daru – Tvoje prisutnosti i ljubavi. Za iduću godinu imam samo jednu želju – da Te ljubim više i da Ti se približim korak više – u svom srcu i u bratu čovjeku.
Anamarija Botić
