U ono vrijeme: Reče Gospodin: »Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru koji se vrati s polja: ‘Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu naprotiv reći: ‘Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’
Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’«
Ima nešto čudesno u posvećenosti životnom pozivu ili službi, ili zanimanju, bez obzira što to bilo. U tom predanju svom životnom poslanju, čovjek izlazi iz samoga sebe, i susreće stvarnost Božje prisutnosti koja ga nadilazi i ispunja. I u tom istom trenutku događa se iskustvo u kojem čovjek doživljava svoju veličinu, svoje ostvarenje, ali i svoju malenost, beskorisnost. Zbog toga je, u ovom vremenu površnosti i pomame za iskustvima, poziv za posvećenošću svom vlastitom pozivu ljekovit, a njega možemo početi živjeti upravo sada.
don Boris Vidović
