Sakrament pokore i pomirenja, službeni je crkveni način za borbu protiv svakog oblika grijeha ili zla koji želi u potpunosti zarobiti i otrovati ljudsko srce. Bog se ne ljuti i ne osvećuje, jer ne želi smrt grješnika, nego ga čeka da se otvori njegovu oproštenju kako bi u srcu grješnika ponovo zavladao Božji mir. Pokora je nadnaravna kršćanska krjepost. Neznanje i strah udaljavaju čovjeka od sakramenta pokore i pomirenja. Duh nepraštanja velika je zapreka za čovjekovo istinsko pomirenje s Bogom i ljudima.
Ljudski grijesi izvor su religiozne i moralne bolesti. Čovjek postane neposlušan Bogu, i time počini zlo koji se zove grijeh. Čovjek griješi ne samo onda kad čini zlo nego i onda kad propusti učiniti neko dobro djelo milosrđa. Kao član Crkve čovjek svojim grijehom narušava i njezin ugled u svijetu. Grijeh je ponajprije nevjernost i neposlušnost Gospodinu, odnosno veliko zlo ili zarazni virus koji nanosi veliku i neprocjenjivu štetu vjerniku. Opterećen grijehom čovjek postaje sve nečovječnijim, u njemu nestaje ljudske dobrote, plemenitosti, topline i ljubavi.
Grijeh kao bolest mora se liječiti. Bolest grijeha udaljava čovjeka od Boga i Crkve te ga čini nesretnim i izgubljenim za vječnost. Sakrament pokore i pomirenja pomaže čovjeku grješniku da ozdravi od te opake bolesti koja je pogibeljna i opasna za dušu. Bog pun ljubavi, milosrđa i praštanja ne ostavlja čovjeka samog već mu daje lijek za dušu. Njegova je ljubav trajna za čovjeka, bez obzira što ljudi činili u životu protiv Boga.
Krist Gospodin svojom je smrću na drvu Križa uništio našu smrt, a svojim uskrsnućem darovao nam je vječni život. Pokora pomaže i potiče na iskrenu ljubav prema Bogu i bližnjemu. Potiče nas da radosno prihvaćamo zadovoljštinu bilo za svoje ili tuđe grijehe, te na taj način osmišljava našu plodonosnu patnju u Kristu Gospodinu.
Velika opasnost prijeti od ljudske preuzetnosti, zbog koje su mnogi vjernici podlegli duhovnoj napasti, ne shvaćajući ozbiljnost grijeha i njegove posljedice, te zato često znaju “opravdati” svoj nepromišljeni grijeh. Ljudska znatiželja prema konzumiranju grijeha jedna je od najvećih zamki kojima se koristi sotona kako bi čovjeka uvalila u jaram grijeha i smrti. Riječ je o duhovnoj sljepoći i gluhoći duše i srca kod neodgovornih i nesavjesnih kršćana vjernika. Čovjek vjernik mora biti duboko svjestan svoje grješne naravi, jer ionako nitko nije bez grijeha.
Na žalost mnogi kršćani vjernici nedovoljno shvaćaju vrijednost sakramenta pokore i pomirenja. Riječ je o službenom crkvenom načinu borbe protiv svakog oblika grijeha i zla u svijetu koji želi zatrovati ljudsko srce i pomračiti čovjekov um, te izbrisati Boga iz njegova srca i uma odnosno života. Bez redovitog i ustaljenog svakodnevnog molitvenog života, čitanjem i meditiranjem Svetog pisma i raznovrsnog duhovnog štiva nije moguće duhovno ostati budan. Posebno se treba moliti Duhu Svetom, koji nas ispunja Božjom ljubavlju i dobrotom, i pomaže nam da temeljito preispitamo ljudsku i kršćansku savjest.
Duh Sveti potiče nas na duboko i iskreno kajanje u srcu zbog počinjenog grijeha. Nadalje, potiče nas da u srcu zamolimo oproštenje od svih onih koje smo svojim grijehom povrijedili, kako bismo se ponovo pomirili s njima, kako bismo bili spremni i odlučni nadoknaditi im nanesenu nepravdu. Bit sakramenta pokore i pomirenja nije u tome što ćemo izmoliti zadanu pokoru nego u nadoknadi štete što smo uzrokovali svojim grijehom, jer grijeh koliko on bio osoban ipak je društven i socijalan, s obzirom na posljedice koje proizlaze iz grijeha.
Napominjem da je veoma bitno prije konkretne ispovijedi temeljito i stručno preispitati svoju ljudsku i kršćansku savjest, odnosno u dubini srca preispitati svoj odnos prema Bogu, svome bližnjemu i prema sebi samome. Ispovijed mora biti dobra i iskrena, odnosno ne smijemo ništa namjerno pred svećenikom zatajiti, zbog neopravdanog straha ili stida. Na žalost mnogi se kršćani vjernici godinama tako ispovijedaju i zbog toga njihove ispovijedi postaju svetogrdne kao i pričesti.
Najbolji lijek protiv bilo kakvog grijeha koji ljudsku dušu truje i usmrćuje poput zaraznog virusa, je što češća i dobra iskrena ispovijed. Sveci su nam najbolji primjer kao se moramo odnositi prema sakramentu pokore i pomirenja. Mnogi su se od njih u tjednu redovito po dva ili tri puta ispovijedali i duhovno rasli i sazrijevali putem svetosti.
Svećenik Luigi Chiavarino u svoj knjizi: “Dijalozi i primjeri – Ispovijedajte se dobro” prema pripovijedanju afričkih misionara spominje neku životinju koja je nalik našoj mački i zato je zovu divlja mačka. Poznato nam je da u tim krajevima mnogobrojne zmije vrebaju baš tu divlju mačku. Zbog toga je ona u stalnom ratu sa zmijama i skoro uvijek je pobjednik, jer poznaje neku ljekovitu travu koja ima djelotvornu i ljekovitu moć. Kad je koja od tih zmija ugrize odmah pobjegne od njih i otrći do te ljekovite trave po kojoj se valja i jede je. To se zna ponovit po nekoliko puta dok ne uspije otkinuti glavu neprijateljskoj zmiji.
Kršćani vjernici su u neprestanoj borbi s paklenom sotonskom zmijom, koja nas s raznim smrtonosnim virusnim grijesima napada i truje našu dušu. Sakrament pomirenja i pokore odnosno dobra i redovita sveta ispovijed je najbolji lijek za našu dušu.
Don Tomislav Topčić, Izvor: Slobodna Dalmacija
