Isus pristupa kao suputnik dvojici učenika na putu u Emaus.
Isus i danas svakome od nas pristupa kao suputnik na svakom našem životnom putu. Ali ni mi ga, kao ni učenici, ne prepoznajemo jer smo u svojim brigama, u svojim snovima, u svojim čežnjama, u svojim strahovima i kao da smo zatvoreni za svaku novost života. Isus pristupa kao suputnik u svakoj našoj patnji ali mi često zbog nedostatka vjere znamo reći: “Gdje si sada Bože kada mi je najteže, zašto te nema.”
Isus pristupa kao suputnik u našem razočarenju, u našoj tihoj tuzi i osjećaju nemoći. Kada drugi dignu ruke od nas, kada više ne prepoznajemo razliku između prijatelja ili neprijatelja, kada oni koji su obećavali da će za nas skidati zvijezde s neba, postave sebe za kao zvijezdu a od nas očekuju da im se klanjamo. Isus pristupa kao onaj koji je sve to prošao i daje nam, ne samo savjet kako sve to izdržati, nego i rame za olakšanje svih naših patnji.
Isus pristupa kao suputnik u svim našim pobjedama, onda kada nam sve ide u životu. Pristupa nas da nas potakne da ne zaboravimo da su unutarnji sjaj i pobjeda važnija od vanjske, podsjeća nas da nikada ne zaboravio na sve one koji su nam davali podršku, podizali nas u trenucima kada nismo mnogo obećavali. Pristupa nam da nam kaže da vjeruje u nas i da ne zaboravimo da sve ovo što imamo i jesmo jest jedan veliki dar Božji.
Isus pristupa kao suputnik u našoj svakodnevici, svim onim našim svakodnevnim poslovima od kojih smo umorni, svim onim sivim danima kada se čini da se ništa ne događa u našem životu, pristupa onda kada se čini da nikoga nema. Tada nas hrabri i potiče da idemo dalje koliko god teško bilo i koliko god zapreka imali da idemo s Njime koji je put, da vjerujemo njegovim riječima koje su istina, i da idemo prema onom najboljem od života što možemo imati – susretu s Bogom.
