Gledati i vidjeti jedan je od najljepših Božjih darova. I današnje evanđelje govori nam o tome kako je važno vidjeti. Sve započinje bolesnim očima jednog čovjeka koji nije tjelesno vidio, a zapravo je on vidio bolje od svih zdravih očiju.
Isus ga je prvi opazio. Kao da vidimo Isusove oči koje su uprte u slijepca i vide njegovu nevolju. Oči kroz koje Bog gleda svijet i vidi čovjekovu nevolju, patnju, bol, tugu, potrebu svakog čovjeka. To je pogled koji se ne zadržava samo na vanjštini, na površini nego prodire u dubinu ljudskih srdaca, osjećaja i misli.
Slijepac od rođenja nije imao znanje o vjeri poput farizej, ali je imao mnogo, mnogo više. Imao je srce otvoreno i spremno prihvatiti Boga. Imao je ljubav, koja je jedina bila sposobna odgovoriti ljubavlju. Unatoč tjelesnoj sljepoći, imao je oči duha i srca koje su u Isusu prepoznale „svjetlo“, svoga Spasitelja.
Da bismo mogli iskusiti dubinu Isusovog pogleda. Da bi se susreli s Isusovim očima valja najprije priznati vlastitu sljepoću. Naša vjera jer često slijepa, uskih pogleda, ograničena, naučena nekim tradicionalnim odgojem. Ali nikako da progleda, da prohoda, da se uputi u susret drugom čovjeku, da postane živa i životvorna. Istina mi danas sve dobro vidimo ništa ne izmiče našem pogledu, oči su nam stalno širom otvorene. Jako dobro vidimo, uočavamo i tražimo očima. No ono što mi danas tražimo i gledamo jest zapravo tragedija naših života. Trčimo za životom zaboravljajući da i najbolje stvari u životu bez Boga i Njegove ljubavi ostaju prazne, jalove, besplodne. Navikli smo poput farizeja postavljati pitanja drugima ali ne i sebi samima. Kao da se još uvijek bojimo novosti života koju nam Bog nudi u osobi Isusa Krista. Bježimo od svjetla.
Problem naše sljepoće jest naše srce. Zato Pavao upozorava Efežane: „Nemajte udjela u jalovim djelima tame nego ih dapače raskrinkavajte, jer što potajno čine sramota je i govoriti“. Probudi se ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist.“ Čovječe progledaj. Suoči se sa sobom. Suoči se sa svojim srcem. Ustani od mrtvih. Bog ne gleda ljudskim očima, nego gleda što je u srcu. Za njega je važna istina koja je u čovjekovu srcu. Dioptrija vjere koju On stavlja na tvoje oči mijenja čovjeka iz temelja. Čini ga drugim, novim čovjekom. Čovjekom koji započinje živjeti novim životom.
Zanimljivo je kako susret s Isusom jedne prosvjetljuje, a druge zasljepljuje. Ovisi je li nam srce kao u onog slijepca ili kao u farizeja. Isus je učinio čudo da probudi vjeru ne samo u ovom slijepcu već u mnogim ljudima. Neki su povjerovali, a neki su se do kraja iznevjerili. „Dođoh na ovaj svijet, da progledaju koji ne vide, a koji vide da oslijepe“ Oni koji ne vide a vjeruju da progledaju, a oni koji vide a ne vjeruju da oslijepe. Blago onomu tko u nj vjeruje. A teško onomu tko svjesno i slobodno odbija vjeru u njegovo spasenje.
Krist nam je darovan od Oca nebeskog kao svjetlo koje rasvjetljuje. Jesmo li spremni prihvatiti to svjetlo. Tu ruku koja nas vodi i podržava. Samo je On svjetlo svijeta. Toliki se danas trude biti veliki vođe, ali nažalost oko sebe šire jalova djela tame.
Isus je pravo Svjetlo koje dolazi s visine da rasvijetli ovu zemlju i srce čovjekovo. Oni koji su Njegovi ne gube se u ispraznim farizejskim nadmudrivanjima, već u poniznosti prihvaćaju Svjetlo. Unose ga u svoje srce te Isusovim očima promatraju sebe, svoj život i svijet oko sebe.
Unatoč dobrom tjelesnom vidu i mi danas na četvrtu korizmenu nedjelju poput slijepca od rođenja stojimo pred vratima Njegova Srca. I dok kličemo usnama „Vjerujem, Gospodine“ i ispovijedamo vjeru u Njegovo spasenje molimo ga da dotakne sva ona mjesta naše vlastite sljepoće i tame koje nas sputavaju u novosti života. Neka ih premaže kalom svoje milosti i ozdravi svojom ljubavlju. Amen!
don Damir Bistrić
