Liturgija svetkovine Isusa Krista, Kralja svega stvorenja, kojom završavamo nedjeljni niz vremena kroz godinu i liturgijske godine, nam ove godine, uz ulomak iz Knjige proroka Danijela i ulomak iz Otkrivenja koji nam predstavljaju Sina čovječjega, odnosno Isusa Krista, kao kralja na kraju vremena, nudi i ulomak iz Ivanovog evanđelja.
U tom ulomku pratimo razgovor između Pilata i Isusa, u kojem se Isusu, neposredno prije osude i smrti, predstavlja kao kralj.
U Ivanovom evanđelju, koje za razliku od drugih evanđelja nema naviještaj Božje kraljevstva, po prvi se put govori o Isusu kao kralju u njegovom procesu pred Pilatom. To se događa zahvaljujući optužbama židovskih vođa na Isusov račun. Riječ je o optužbama kojima ga oni žele politički kompromitirati, a sve da bi prisilili Pilata da ga osudi na smrt. U ovom dijalogu tijekom kojega se priznao kraljem, Isus jasno razlikuje između sebe kao kralja i svoga kraljevstva, i političkih kraljeva i kraljevstva na koje, pod utjecajem židovskih vođa, misli Pilat: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta.“ Nakon ovog razjašnjenja slijedi središnji dio razgovora tijekom kojega na upit: „Ti si dakle kralj?“, Isus odgovara: „Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.“
U ovom se odgovoru nalaze dvije važne tvrdnje iz kojih se može otkriti posebnost Isusovog kraljevskog identiteta, ali i mogućnost imati taj isti kraljevski identitet svih onih koji to žele, bez obzira na porijeklo i politički položaj. U čemu se, prema ovoj izjavi, nalazi Isusov kraljevski identitet i kako oni koji to žele mogu imati taj isti identitet? Odgovor na ovo pitanje se nalazi u onom: „svjedočim za istinu“ i u onom: „tko god je od istine, sluša moj glas“. Čitajući ove kraljevske značajke Isusovog, a s Isusom i našeg kraljevskog identiteta, moramo se odmaknuti od našeg ovozemaljskog shvaćanja kraljevstva. To shvaćanje je shvaćanje kraljevstva kakvim ga zamišlja Pilat, a ne Isus. To je shvaćanje kraljevstvo s kojim je spojena čast, slava, moć, bogatstvo i utjecaj, a u Isusovom kraljevstvu nema ničeg takvog. Istovremeno moramo dopustiti Isusu da nam pomogne dokučiti pravu kraljevsku značajku svakog kraljevstva, a ona je, i u njegovom i u našem slučaju, svjedočiti za istinu i biti od istine!
Koja je to istina? To je prije svega istina o Bogu koji beskrajno voli čovjeka, koji beskrajno voli sve ljude i svu stvorenu stvarnost. Ta će istina osobito postati vidljiva u događaju Isusove osude, muke i smrti iz ljubavi prema nama, u ozračju koje se i vodio ovaj dijalog . To je istinu o Bogu onakvom kakav on doista jest, istinu koja je drukčija od one koju nam je na samom početku sugerirao đavao, a i danas nam slično sugerira. Istovremeno je ova istina o Bogu, zbog koje je Isus došao na svijet, i istina o nama. Mi nismo slučajni. Nismo niti oni s kojima se Bog poigrava ili oni koji su prepušteni na milost i nemilost povijesnim zbivanjima. Ne! Mi smo ljubljeni sinovi i kćeri Božje.
Ova istina o Bogu i o nama je istina o pravoj slobodi. Sloboda, koja je jedna od najvažnijih značajki onog našeg biti čovjek, jedina je doista vrijedna kraljevska značajka. Nije kralj onaj tko je moćan, bogat, slavan… Kralj je onaj tko je slobodan! I upravo je ta kraljevska značajka, značajka slobode, značajka koja u Isusovom slučaju dominira ne samo u ovoj sceni koju nam je prenio današnji evanđeoski ulomak, nego i u cijelom Ivanovom evanđelju. Isus se u svakom dijelu tog evanđelja, a vrhunac je upravo proces pred Pilatom i ovaj Isusov govor o sebi kao kralju koji se rodio i došao na svijet da posvjedoči za istinu, predstavlja kao onaj koji je kraljevski slobodan.
Postoji neraskidiva povezanost između istine i slobode. Za evanđelje sloboda je živjeti u istini. Obrnuto, živjeti u laži je ropstvo. Tog se ropstva, a ono dominira sve više našim svijetom i vremenom, možemo osloboditi tek onda kad postanemo sposobni čuti istinu, istinu o Bogu, istinu o drugima, istinu o sebi, istinu o stvorenom… I što više uspijevamo prihvaćati istinu, to više postajemo slobodni, a sa slobodom sve više postajemo kraljevi, oni koji imaju vlast nad sobom i svojim životom, oni koji su gospodari sebe samih i svoga života do te mjere da se možemo, poput Isusa, potpuno darovati u službi istine. Isus je na Pilatovom dvoru bio je kralj jer nitko, uključujući i Pilata koji je mislio da ima moć život dati ili oduzeti, nad njim nije imao vlast. On je kralj jer ga ni vanjski neprijatelji pismoznanci, farizeji, Herod, Pilat…, ni unutarnji neprijatelji kao što su strahovi, sumnje, razočarenja…, nisu mogli pokolebati u svjedočenju za istine o Bogu i nama. On je bio kralj jer je bio jedini slobodan među onima koji su bili robovi, robovi straha za svoje položaje i privilegije, straha od nadređenih, straha od izbora… Isus, jedni slobodan, opet do krajnjih granica poslušan Ocu, u istinu o Bogu i nama ugrađuje i svoje rođenje i svoj dolazak među nas, i svoje javno djelovanje i osobito, kao potvrdu svega što je govorio i činio, svoju muku i smrt.
Želimo li i mi kraljevati s Isusom, a današnje evanđelje nam je poziv na takvo kraljevanje, trebamo „biti od istine i slušati (njegov) glas“, odnosno biti na strani istine. To nije teorijska istina. Ona je nešto puno više. To je istina života koji se slobodno i u ljubavi daruje, svjedočeći za onu temeljnu istinu o kojoj sve ovisi, istinu o Bogu koji nas neizmjerno ljubi i istinu o nama kao ljubljenim sinovima i kćerima Božjim.
O kakvoj je to istini riječ i kako se ona zapravo živi, najbolje ćemo shvati zađemo li ponovo u misli dvojice koncilskih papa, sv. Ivana XXIII. i bl. Pavla VI., koje nam je, kao smjerokaz za Jubilarnu godinu milosrđa, ponudio papa Franjo u buli „Misericordiae vultus“.
Svečano otvarajući Koncil sv. Ivan XXIII. između ostaloga kaže: „Sada Kristova Zaručnica više voli koristiti lijek milosrđa nego posegnuti za oružjem strogoće (…) Dok ovim ekumenskim koncilom podiže baklju katoličke istine, Katolička se crkva želi pokazati najljubaznijom majkom svih, dobrohotnom, strpljivom, pokretanom milosrđem i dobrotom prema djeci koja su se od nje odijelila.“
Zatvarajući Koncil bl. Pavao VI. je ovako govorio: „Želimo najprije napomenuti da je religija našega Koncila bila u prvom redu ljubav (…) Struja ljubavi i divljenja potekla je s Koncila prema cijelom modernom svijetu. Osuda pogrešaka, da; jer to iziskuje ljubav, ništa manje no istina; ali prema osobama samo upozorenje, poštovanje i ljubav. Umjesto tjeskobe dijagnoza, ohrabrujući lijekovi, umjesto kobnih slutnji, poruke povjerenja odaslane s Koncila prema suvremenom svijetu. (…) Još nešto moramo istaknuti: sve to doktrinarno bogatstvo usmjereno je u jednom jedinom pravcu – služiti čovjeku. Čovjeku, kažemo, u kojem god stanju bio, u svakoj njegovoj slabosti, u svakoj njegovoj potrebi.“
Ovo o čemu govore dvojica papa je bio ponajprije Isusov način kraljevanja koji je svoj vrhunac imao u događajima koji su uslijedili nakon ovog razgovora s Pilatom. To je bio njegov način kraljevskog svjedočenja za istinu u punoj slobodi. To treba biti također način kraljevskog svjedočenja za istinu u punoj slobodi njegove Crkve. To treba biti moj i tvoj način kraljevskog svjedočenja za istinu u punoj slobodi jer, poručuje nam Isus Kralj svega stvorenja: „Tko je god od istine, sluša moj glas.“
Mate Uzinić, biskup
