Susret s Isusom Kristom svake nedjelje ima za nas vjernike novu i kvalitetnu pouku za život. Zato je svaka njegova riječ izečena za nas važna i valja je u život svoj i provesti. Provoditi Božji navještaj u djelo jedna je od najtežih stvari koji mi kršćani imamo ispred sebe.
No današnje evanđelje je je jedna svakodnevna piča koju svaki od nas proživljava s više ili manje inteziteta. Dojmljive su Isusove riječi iz današnjeg evanđelja. Postavljamo stoga pitanja: To što je Isus zahtijevao da li je upućeno samo nekolicini religioznih profesionalaca, ali ne i običnim ljudima? Jesu li zahtjevi koje stavlja pred nas ostvarivi ili se pak radi o nekim utopijskim željama? Mogu li se Isusove riječi živjeti u mojoj svakidašnjici?
Jedan od osnovnih temeljnih zahtjeva koje Isus stavlja pred naše vjerničko srce glasi: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski ili kako smo to čuli danas iz Levitskog zakonika:“Budite sveti.“ Ne može se pravednost kraljevstva nebeskog, u koju smo po vjeri pozvani, svesti na ljudsku mjeru i na ljudsku jednakost. Čini se na pogled da je to najjednostavnije. Kako ti meni tako i ja tebi. „Oko za oko, zub za zub.“ Ovakav način življenja još više nas zatvara u kružni tok ljudske zloće iz koje nema izlaza.
Isus nas poziva na iskorak iz ove naše ograničene ljudskosti. Na iskorak prema Bogu. Težak je ovaj poziv, ljubiti svoje neprijatelje. Često čujemo ili ponavljamo da je Isusovo učenje toliko lijepo, toliko plemenito, toliko ljudsko, da bi se na temelju njega mogao izgraditi novi svjetski poredak u kojem bi prebivao mir i razumijevanje, blagostanje te uzajamno poštovanje i ljubav. Ali kada plemenita evanđeoska načela trebamo ostvariti u svakodnevnom življenju, tada postajemo nesigurni, tada je teško učiniti iskorak iz ovog uobičajenog ljudskog. Ne znamo što bismo započeli s evanđeoskim načelima u gospodarstvu, politici, na radnom mjestu, ponekad čak ni u svojoj obitelji. Ako bismo željeli živjeti onako kako nam Isus preporuča sigurno bismo brzo dospjeli na periferiju današnjeg društva. Stoga može li se danas pošteno živjeti, kada se svi guraju, laktaju, kada se čini da je svijet prepun neprijateljstva, kad svatko gleda samo sebe i svoj vlastiti interes. Kako pronaći put između rezignacije i vraćanja istom mjerom, to jest put nenasilnog otpora nepravdi i tlačenju? Da nam bude jasno Isus ne želi reći da popustimo zlu da cvate i raste.
Čovjek je dužan suprostavit se zlu, „pobijediti“ zlo. Ali kako? Ne postupati nagonski, nepromišljeno i tako postati onakav kakav je tvoj neprijatelj. Tada je on pobijedio. Pretvorio tebe u sebe. Nije ovdje riječ o osjećajima koji nas obuzimaju, već prije svega o djelima. Riječ je o tome da je jedino moguće neprijatelja pobijediti i razoružati djelima ljubavi i od neprijatelja učiniti prijatelja. To je trajna provokacija i poticaj da u malim koracima, postupno ali odlučno, odgajamo sebe i druge za nenasilje, odbacivanje predrasuda, antipatije i averzije prema drugima, za oslobađanje od negativnih otrova kao što su mržnja ili strah, za prihvaćanje različitosti u svijetu, spremnost na dijalog i otvoreno sučeljavanje s drugima. Krist nam pokazuje svoju beskrajnu dobrotu i zove u svoj otajstveni duhovni prostor dobrote i ljubavi. Ako na takav način promislimo i aktiviramo ljubav prema neprijateljima, tada će u našoj duši nastupiti zanimljiv obrat, shvatit ćemo da je ljubav prema neprijatelju vrlina velikih duša, duša koje su na putu prema Božjoj svetosti. Takav je bio Isus, njegova ljubav je bila bezgranična, i takvima želi i svoje učenike, da svojoj ljubavi ne postavljaju granice. I nemojmo zavidjeti onima koji zlo čine, takve ne treba osuđivati već žaliti i Bogu se moliti da što prije otkriju Božju ljubav u svom srcu i udalje se od puta sigurne propasti u koji će ih odvesti vlastita zloća.
Pozvani smo svoj život uzdignuti iznad „mudrosti ovog svijeta“, pozvani smo ne živjeti samo po onom što proizlazi iz tijela i krvi; nego po onom što Duh Božji budi u našem srcu. Duh Božji prebiva u nama; hram smo Duha Svetoga i jao onome tko upropašćuje hram Božji; upropastit će njega Bog a upravo „mudrost“ ovoga svijeta, koja se ne želi pokloniti pred Mudrošću Božjom svim silama udara na Hram Božji u nama. Duh Božji nam je darovan kao voditelj! On je svjetlo i snaga u tami naše zbilje. Svjetlo da bolje vidimo zamke zla i zloga; snaga da možemo izvršiti ono što srcem prihvatimo. U ovom razmišljanju priđimo sada Gospodinu i zamolimo ga neka iznutra podupre naše misli svjetlom nebeskim da budemo doista sinovi svjetla koji ljube svako stvorenje i da svijetlimo svima oko nas; da svi u tom svjetlu prepoznaju put mira i ljubavi.
Don Damir Bistrić
