Radost Vazma još traje. Uskrsnog ohrabrenja i nade nikad dosta to svatko od nas zna.
U ovakvom vremenu lako se potone pred raznim životnim pritiscima i okolnostima u kojima se svakodnevno nalazimo. Nemoguće je biti ne bombardiran svim i svačim što u nama izaziva neizvjesnost i nelagodu. Sve je oko nas nabijeno emocijama i sa našim emocijama se vječno netko poigrava. Počevši od naših najbližih do onih koji nam pak ništa i ne znače. Svi se poigravaju sa ljudskim osjećajima i ranama. I jer znaju da je to mjesto najosjetljivije na njemu inzistiraju i huškački potiču svako zlo djelo, nemir i nesigurnost. U suradnji sa đavlom najvećim zlostavljačem čovjeka i ljudskog srca poigravaju se svi oni njegovi klanjatelji koji se služe istim prepredenim tehnikama zlostavljanja kako bi izvršili svoje poslanje stvoriti kaos i ušutkati istinu.
No istina Isusa Krista neda se nikada zaustaviti. Ona uvijek ma koliko god bilo inscenirano protiv nje uvijek pobjeđuje. Naravno uvijek sve to ostavlja posljedice jer se mnogi olako daju zavesti, kupiti za sitan privremeni materijalno ekonomski interes. Sve je manje onih koji misle svojom glavom i imaju zdrave stavove izgrađene na činjenicama. Izvor informacija koje formiraju poglede na život i općenito život imaju svoje uporište u lažnim vijestima, polovičnim informacijama, sistemskim manipulacijama, sluganskim udrugama, bučnim plaćenicima. Od Krista bi svi načinili nekakvu šećernu vodicu koji je divan i krasan. Koji sve prašta koji je univerzalni zabavljač. On je danas mnogima sve i svašta samo nije onaj kojega poznajemo iz evanđelja. Svatko bi htio da Isusa prikaže u svijetlu svoje vlastite želje. Svatko misli da je sposoban tumačiti ono što je pisano u pismima. Naravno tada se poseže za svim i svačim. Istina lakše je prihvatiti Krista koji te tetoši. Krista koji ti ide niz dlaku. Isusa koji ti ugađa. Zato i jest tolika pomama kršćanskog relativizma svuda oko nas. Svi imaju svoj privatni vjerski obrt koji potpuno negira Isusa Krista kroz samovolju lažnih umirenja i mnoge upravo to odvodi od spasenja. Čudnovato je to kako deklarirani nevjernici znaju kako bi Isus reagirao o ovom i onom. Oni znaju citirati i svetopisamske tekstove poput sotone vadeći iz konteksta Božju riječ kako bi sebe pokrili i opravdali u svojoj zloći i zloj namisli.
U takvoj situaciji vjerske ravnodušnosti nije lako nositi ljubav naviještanja Božje riječi. Nažalost ni mnogi vjernici ma koliko se takvim nazivali udaljeni su od života s Bogom jer im vjera uvijek služi samo kao servis koji se odrađuje. No vjera se živi. Vjera nije nikakav servis koji bi se trebalo aktivirat samo onda kad se nešto pokvari. Bog nije kakav automehaničar ili kućni majstor koji bi trebao ispravljati ono što smo mi svojevoljno upropastiti i uništili. Upravo ovakav način života nas je uvukao u čudnovatu zamku koja je neobjašnjiva. Dogodio nam se odmak od sebe gašenje vlastite osobnosti. Nažalost oko nas je mnoštvo ljudi pa i vjernika koji žive ali ne žive svoj život. Štoviše žive tuđi život. Uvijek se pozivaju na nekoga društveno viđenijeg.
Svi žive nečijim tuđim načinom života. Kao u kakvoj sapunici. Bajkovito predstavljaju sebe. Čine sve samo da ne budu ono što jesu. Takvi se raduju onome čemu se raduju njihovi idoli. Tuguju i plaču sa onima koje čak i ne poznaju. Došlo se do toga da nemaju svoje osjećaje, nemaju svoga mišljenja, nemaju svoga stava. Ne misle svojom glavom. Podređuju se drugome i o njemu su ovisni. Preuzimaju brige drugih i bježe od svojih. Taj jedan paralelni svijet lažnog života potpuno uništava ono što jesmo i nameće nam se da upravo tako živimo čak nas se i potiče. Za nas vjernike Isus je jedino mjerilo. On ne želi nikoga ostaviti u neznanju. Njegov govor i svjedočanstvo života suprotan je od onoga koji smo prigrlili. Njegov život djelo i nauk je ljubav. I kroz ljubav je jedino moguće shvatiti ono što nam je ostavio kao divan dio u kojem se naš život ostvaruje. On ne treba loše kopije, kopija. Ne treba loše drugorazredne glumce. Sve se do jednom da glumiti no uvijek se svakog prepozna i razazna a tada se čini društveno izvrgavanje poruzi, omalovažavanju i izoliranju. Kristov poziv za nas vjernike je osoban. Onaj koji ljubi jedino može razumjeti riječi koje nam ostavlja Gospodin za život. Kako ne bi skrenuli na neke primamljive stranputice prepune zamki. „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.“
Vjera je iskustvo koje posvećuje. Od svakog se od nas traži svjedočanstvo koje se očituje životom. Življena vjera je očita svima. Ne može se sakriti. Tada je društveni status nemilosrdan. No na nama je da se ne osvrćemo na one koji bi željeli procijeniti naš život. Nikada ne dopustite nikom da bude onaj koji će vas ušutkavati u svjedočanstvu vjere. Na kraju krajeva na to svjedočanstvo smo pozvani. Uvijek nas procjenjuju oni koji mrze sebe i sve oko sebe. Oni koji ne podnose dobrotu i radost. Naravno ljubav i radost mnogima su provokativne jer ih se ne može niti glumiti niti kupiti. Dobrota se ne da naučiti. Jer kao što se plemstvom ne postaje već rađa, tako i plemstvo radosti i ljubavi dobrote jest povlaštena dimenzija plemstva kršćana. „Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju.“
Krist ulazi u naše živote kao onaj koji osjeća bilo našeg života. Poznaje svaki i najmanji dio naše ranjenosti i svega što prolazimo. Daje nam se svakodnevno da iz njega crpimo snagu. On se nikada s nama ne poigrava. Stoji pored nas kao trajan oslonac u svemu. Kroz svoje težine učimo se kako je dragocjeno biti s Kristom patnikom koji je podnio sve naše životne situacije. On zna kako je to biti odbačen, marginaliziran, od društvene kreme stigmatiziran. Oslonimo se na Krista i krenimo životom koji nam je dao kao utjehu i milost. Ne zabrinjavajmo se zbog ničijeg maltretiranja. Sve to će ih dočekati. Kako siješ tako i žanješ. „Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo.“ Neka nas Gospodin prati i blagoslivlja i neka naše svjedočanstvo radosti bude uvijek izvor svima nove nade i života ljubavi.
don Damir Bistrić
