Nakon spektakularnog koncerta “Prljavog Kazališta” u zagrebačkoj Areni, gdje su obilježili trideset godina od koncerta na Trgu bana Josipa Jelačića, razgovarali smo sa Jasenkom Hourom. Porazgovarali smo o raznim temama, ponajviše o životu i vjeri, gdje nam je Jasenko rekao što je to za njega vjera, te nakon dugogodišnje karijere i iskustva, što mu se čini važnim u životu.
Gospodine Jasenko, prije svega zahvaljujemo Vam se na ustupljenom vremenu za ovaj intervju. U zagrebačkoj Areni ste nedavno obilježili trideset godina od famoznog „Zabranjenog koncerta“ na Trgu bana Josipa Jelačića. Možete li s nama podijeliti Vaše dojmove?
Evo, samo mala ispravka na početku. To je jedan nesretni splet okolnosti na koje se mi neprestano pozivamo da je to bio „zabranjeni koncert“. Ne, nije točno da je bio zabranjen. Tek poslije kada je izašla kaseta pod nazivom „Zabranjeni koncert“, 1994. godine koju smo snimili u radijskom studiju u Velikoj Gorici, tek tada se počinje govoriti o zabrani jer nismo dobili dopuštenje svirati na stadionu. Što se tiče koncerta na Trgu 1989., istina je da su bili neredi i buka prije koncerta, ali on nije bio zabranjen unatoč negativnim komentarima i tome što je bio vremenski skraćen, ipak je odsviran.
Govoreći o dojmovima koncerta u Areni koji je nedavno održan, mogu reći da je uvijek velika čast i veliko uzbuđenje svirati na takvim mjestima, posebno kada se uđe u takav prostor ispunjen publikom i zajedništvom. Arena je bila iscrpljujuća, no mi kao bend smo često na putu, odnosno na turneji i to je jedan trening zbog kojega možemo sve to iznijeti. Na kraju nije to stvar fizičke iscrpljenosti, nego više psihološke zbog toga jer nastupamo u svom gradu što nam stvara, s jedne strane, iznimno zadovoljstvo, no s druge strane, uvijek si u stanju iščekivanja i napetosti jer sve to proživljavamo skupa s našim gradom.
Živimo u svijetu koji je u neprestanom tehnološkom, a, samim time, i materijalnom napretku. Koje su po Vama prednosti i nedostatci takvoga rasta?
Osobno mi je draga Aristotelova izreka iz njegovog kapitalnog djela Politika koju si često ponavljam, a ona glasi: “Kad raspodjela dobara nije dobra, bit će nevolje. Kad raspodjela časti među onima koji imaju ta dobra nije dobra, opet će biti nevolje“. Tu je vjerojatno negdje ključ rješenja ovoga problema. Materijalizam ne možemo izbjeći, on je nužan. Međutim kada on postane presudni, primarni dio u čovjekovom životu, onda postaje veliki problem. Smatram da prije ni psihijatrija nije poznavala egzistencijalni strah koji danas možemo uočiti i koji je vidljiv našim očima. Možemo ga vidjeti na ulicama i na licima ljudi. Jednom prilikom, dok sam se nalazio u društvu svoga mentora pokojnog dr. Žarka Dolinara, iznio mi je jednu zanimljivu tezu. Između ostalog, rekao mi je da pogledam oko sebe, na nove automobile, mobitele i materijalizam koji nas okružuje. Mladi čovjek, nastavio je, u neprestanoj je borbi između toga što želi imati sve to, to su današnji statusni simboli, a s druge strane, njegovo materijalno stanje mu to ne dopušta i tu se rađa jedno nezadovoljstvo i frustracija današnjeg društva. Tek dolaskom u godine, odnosno kada čovjek postigne određenu zrelost, on tek tada shvaća da je materijalizam ništa, da mu je ono najosnovnije potrebno za život i da s time može biti sretan i zadovoljan.
Suprug ste žene Dianne, otac troje djece te ste deklarirani katolik. Kakvu ulogu vjera ima u vašem privatnom životu?
Uočavam da sve to ovisi o motivaciji, odnosno o tome šta koga pokreće i šta želi u životu. Vidim da je previše nevolje u svijetu. Čovjek sam koji nikada nije molio za neke svoje osobne materijalističke potrebe ili interese, nego sam uvijek razmatrao o tome kako mogu pomoći svom bližnjemu u ovom svijetu koji je pun nevolje. Previše je nevolje, previše je bolesti. U tome svemu jedino ti vjera pomaže da se dižeš svakog dana te da se navečer preispitaš o svemu što si dobro ili loše napravio tog dana, također da sljedeći dan imaš motiv i smisao da se ustaneš i ideš dalje. Kada mi u životu dolaze sve bitke i svi problemi koji se čine nerješivim, pred sobom uvijek imam sliku Kristove patnje na križu. Onda shvatim da moji ljudski problemi nisu ništa naspram onoga što je Isus podnio za nas. To znači da mi je vjera uvijek potrebna za neko moje vraćanje u realnost. Post i molitva su mi također potrebni za doticaj sa stvarnošću. Stalno se vraćam na ono krucijalno, da shvatim da mi je to potrebno za jednu vrstu zajedništva i solidarnosti s onima koji nemaju. To znači da smo ti i ja članovi jedne zajednice tj. Crkve, unatoč njenim problemima i nedaćama, mi smo njeni članovi pa čak i onda kada joj ne ide. Moraš joj pripomoći. Niti jedan pojedinac nije zaslužio biti gladan ili bolestan. Mi tu moramo osjećati odgovornost i biti svjesni da nismo u ovozemnom životu isključivo individue, nego dio jedne zajednice.
Gledajući iz današnje perspektive tko bi bio Heroj ulice za Jasenka Houru?
Nisam siguran tko bi to bio iz današnje perspektive. Spomenuti mentor mi je, poglavito nakon očeve smrti, govorio neprestano o humanizmu. Upoznajući nekoga tko je istinski humanist, karakter koji istinski osjeća bȉlo onoga koji je u potrebi. Stoga volim upoznavati različite ljude. Nije mi važno koliko se o nekome čita. Bitan mi je osobni kontakt s dotičnom osobom da doživim njenu iskrenost i autentičnost, odnosno osobno uvjerenje da se ne radi o laži. Tim putem sam čak došao i do Wojtyłe. Volio sam na samo jedan trenutak osjetiti tako originalno djelovanje i funkcioniranje. Što se tiče same pjesme, imao sam potpuno drugu zamisao u glavi budući da je pisana u kasne noćne sate…
Druga pjesma devetog studijskog albuma Prljavog kazališta nosi naziv Dođi sad Gospode. O čemu ona uistinu govori budući da kroz cijelu skladbu odjekuje svojevrsni maranatha?
Osnovna premisa u nastajanju te pjesme mi je bila slika iz Evanđelja u kojoj Isus ispred Hrama trgovcima ruši štandove. Uvijek sam se pitao je li tu riječ o nekom njegovom uvjetnom bijesu i ljutnji kada je shvatio do koje granice je ljudska pohlepa spremna ići. Povukao bih paralelu i s Međugorjem koje mi je osobno mjesto hodočašća i molitve te nipošto ne bih volio da se pretvori u isključivo turističko mjesto.
U vremenu koje je prožeto nesigurnošću i relativizmom, teško je pronaći neku sigurnu luku i čvrsto uporište. Što je to za Vas?
Život će nam svima na kraju donijeti konačni zaključak o tome što je ili tko je naša sigurna luka. Uz čitanje Biblije, svako si jutro pročitam isti redak iz knjige Nasljeduj Krista: „Lako će biti zadovoljan i smiren onaj čija je savjest čista. Nisi svetiji ako te hvale; niti gori ako te kude. Što jesi, jesi; i ne možeš se nazvati većim nego što si pred Bogom.“ To mi uvelike pomaže da se vratim na izvore i da ne zastranim s puta kojim hodam te od Onoga koji me pokreće naprijed. Upravo u čitanju i razmatranju pronalazim ono bitno. Čovjek koji nije upućen u samu tematiku bilo čega te nadasve nema iskustvo realnosti o kojoj se govori, svaki razgovor o dubljim tematikama doživljava bespotrebnim i svojevrsno mitološkim. Često mi se zna dogoditi da u razgovoru s prijateljima pričamo o glazbi i koncertima, no oni su nerijetko u to iskustveno neupućeni. Primjerice, zamijetio sam jednu pojavu: u čestim razgovorima s mojim mentorom, shvatio sam da je upravo on bio takav čovjek koji je iznimno poznavao svaku tematiku o kojoj smo raspravljali. Kada si pod vodstvom takvoga čovjeka, s tim karakterom, nužno i ti sam stvarnost doživljavaš na jedan novi način. Upravo iz tog iskustvenog razloga, velika mi je želja otići na hodočašće u Svetu Zemlju, a to planiram sljedeće proljeće. Nisam nevjerni Toma, samo volim dodirnuti stvari svojom rukom i vidjeti vlastitim očima. Također, želja koju bih si htio ostvariti, jest ta da tu iskustvenu dimenziju doživljavanja stvari prenesem i na svoju djecu, ne rušeći pritom njihovu slobodu razmišljanja. Uostalom, svaka medalja ima dvije strane. Tu sam mudrost naučio od pokojnog Franje Kuharića.
Na samom kraju našeg razgovora, što biste poručiti našim čitateljima?
Kako god život izgledao surovim, koliko god ljudsko licemjerje bilo prisutno u svijetu, malo skromnosti i poniznosti definitivno ne bi falilo (škodilo) ni meni, a ni svakom pojedincu. Cijeli život radimo na tome da budemo bolji ljudi. Svakako, vrijeme će biti itekako potrebno da bi se to ostvarilo. Čitajmo i gledajmo sadržaje koji nas ispunjavaju. Sigurno bi također bilo od koristi stvoriti naviku traženja isprike te u ovom trenutku i ja sâm tražim tu istu stvar od svake osobe koja se našla u potrebi, a u svojoj ljudskoj slabosti to nisam učinio. Ja sam čovjek s gitarom na ramenu i to je ono što me određuje. Naučimo se gledati na naše propuste jer nikada nije kasno da se pomirimo s činjenicom koja je skrivena u pitanju: A što na kraju svega?
Više na www.fra3.net.
Razgovarao: fra Fran Ćorić; Izvor: www.fra3.net
