Koliko je Bog pravedan prema još nerođenome djetetu (liječnici su utvrdili zaraženost HIV-om)? Je li to korektno od strane Svevišnjeg? Zašto ne zaštititi nemoćno dijete?
Odgovor razuma – u kojemu bismo argumentirano pokazali da su »dva plus dva četiri« – na ovako postavljeno Vaše pitanje nije moguće dati. No, iz očiglednosti naše vjere odgovor na njega više je nego jasan: Bog bolest i patnju dopušta, ali je ne uzrokuje. Bog je čak i svoga Sina izložio neizrecivoj, potpunoj patnji, utjelovio se u čovječjem tijelu da bi proživio sva ljudska iskustva osim grijeha.
Patnja je tajna, premda nema čovjeka koji je nije doživio. Bolest i patnja povezani su s ljudskim postojanjem i životom i prate svakoga kao »životna sjena«. Čovjek se često, poput Vas pita: »Odakle dolazi patnja? Dolazi li od Boga ili od čovjeka? Zašto Bog dopušta da patimo?« S tim se pitanjem susreće svaki čovjek, i vjernik i nevjernik, a o zlu i patnji su napisana brojna djela – ona je »pritiskala« i proroke i filozofe, i sve druge ljude.
Možda Vam je poznata i zamjerka Ivana Karamazova u poznatom romanu Dostojevskog, koja mnogim ljudima predstavlja i najveću zapreku u vjeri u Boga ljubavi. Kako još vjerovati u Boga u svijetu u kojemu je nerođeno dijete zaraženo HIV-om, u svijetu s toliko patnje nevinih? Ako je Bog dobar, zašto dopušta da nevini trpe? Kao svjedok vjekovnog duhovnog traganja ljudi, i Biblija se s tim pitanjem hvata u koštac. Psalmi izriču tjeskobnu zbunjenost vjernih suočenih sa srećom zlih i nevoljom pravednih. »Jesam li samo ja uzalud čuvao srce čisto i u nedužnosti prao ruke, kad sam primao udarce svaki dan i kaznu jutro za jutrom?«, pita se psalmist (Ps 73, 13-14).
No, najpoznatiji lik čovjeka patnika zasigurno je Job, živi simbol te zagonetke. Pravedan i pobožan, preplavljen nevoljama, Job odbija napustiti i isticanje svoje pravednosti i svoj odnos s Bogom. Job vidi kako ga njegove prepirke s Bogom dovode k zapanjujuće novom gledištu. To nije intelektualno objašnjenje, još manje opravdanje nužnosti patnje – ta izgubio je sve, i obitelj i prijatelje! – već je otkrivanje konteksta u kojem sve mijenja boju. Job shvaća da prividno rješenje koje Boga optužuje za nevolju ne vodi nikuda. Kad to postane jasno, otvara se put istinitijem viđenju stvari.
Job je prošao kroz patnju koja ostaje zagonetka, nešto što se ne može pomiriti sa kršćanskom slikom Boga koji je ljubav i dobrota sama. Zato čovjek često ne vidi smisao patnje i bola, posebno ne onda kada vidi da pate nevini, kao što je nerođeno dijete kojega spominjete u svome pitanju. Sama u sebi, možemo reći, patnja toga djeteta nema očito smisla. No, ta patnja može dobiti smisao i vrijednost, ako svi koji u toj patnji već sada – i posredno i neposredno – otvore svoja srca Bogu i postanu svjesni svoje krhkosti. To je novo Jobovo gledište: patnja svoj smisao dobiva ako preporađa, ako preobražava, ako mijenja. Zadobiva smisao ako otvara vrata nečemu novom, nečemu boljem.
Katolička vjera patnju ne može ukloniti, niti je uklanja. Ali, ona je čini podnošljivom. Vjera je ta koja čovjeku pruža mogućnost izlaska iz »ovoga svijeta«, a time i izlaska iz patnje i boli. Isus je upravo onaj koji daje smisao patnji i boli. Upravo njegova muka i uskrsnuće, ta njegova velika ljubav sve okreće. Ona nas potiče na unutarnje oslobođenje, da bismo se i mi preporodili.
Posljednja knjiga Biblije, Knjiga Otkrivenja, izriče cijeli taj proces u šestome poglavlju, velikome viđenju ljudske povijesti kao »knjige zapečaćene sa sedam pečata«. Prva četiri pečata opisuju čovječanstvo prepušteno sebi – kretanje nizbrdo koje neizbježno vodi u smrt. S petim pečatom ulazimo u suprotno kretanje, kretanje Boga koji dolazi u spas. Počinje s vikom »zaklanih duša…« (Otk 6,9-11). To ne treba ograničavati na kršćanske mučenike, već se to prije odnosi na »svu pravednu krv, prolivenu na zemlji od krvi Abela« (Mt 23,35; Otk 18,24). U Bogu krv nevinih dobiva učinkovitu snagu koja se suprotstavlja razornim učincima zla. Njihov očiti poraz ustoličuje pokret oslobođenja s vrhuncem u Isusovu križu. To je pokazano otvaranjem novoga pečata koji vodi u »Dan veliki srdžbe Jaganjčeve« (Otk 6,17). Isus na sebe uzima sve ljudske grijehe, podnoseći posljedice do samoga kraja, na svome vlastitom tijelu (usp. 1 Pt 2,21-24). Dajući svoj život do kraja, Isus dijeli sudbinu nevinih žrtava i na taj način čini sigurnim da njihova muka nije bila uzaludna. No njihovu patnju nosi u svom osobnom odnosu s Onim kojeg naziva »Abba, Oče« i, jer ga Otac uvijek čuje (usp. Iv 11,42), imamo jamstvo da ta patnja nije uzaludna. Tako nestaje stari svijet obilježen nepravdom, i nastaje »novo nebo i nova zemlja, gdje pravednost prebiva« (2 Pt 3,13). »To je konačni, življeni, odgovor i Ivanu Karamazovu i Jobu. Daleko od prihvaćanja, pa i na trenutak, patnje nedužnih, u svom ljubljenom Sinu Bog s njima do posljednje kapi ispija tu gorku čašu i tako je pretvara u čašu blagoslova za sve«, kaže jedno pismo iz Taizéa.
Patnju vjernik prihvaća kao dio svoje, ljudske i kršćanske, egzistencije. Vjera bez križa bila bi utopija, kao što bi i križ bez uskrsnuća bio besmisao. Nema dvojbe da se protiv boli i patnje treba boriti, ali ne kao protiv prokletstva nego kao protiv manjkavosti u našoj egzistenciji, ističe i o. Marijan Jurčević. Istina, patnja je misterij svijeta kao što je i zlo, ali ju je s vjerom u Boga i vječni život moguće živjeti osmišljeno i uzdignute glave.
Izvor: www.glas-koncila.hr
