Je li Bog smisao našeg života?

Možda imamo dojam da vrlo dobro znamo smisao i cilj našega života: mi želimo u svom pozivu nešto postići, dobro zarađivati, nešto lijepo doživjeti, imati obitelj i odgajati djecu. Ali život čini ljude realistima, jer nam se čini da veliki ideali što im se približavamo to oni postaju manji.

U prvom redu razočarava nas zadovoljstvo ovoga svijeta, koje bismo željeli iskusiti u najvišem mogućem stupnju. Jelo, piće, smijeh, senzacije sve je to doduše lijepo i plemenito, ali to je suviše malo za životni cilj. To ne može zasititi naše srce; naša najdublja nutrina ostaje pusta, nijema, prazna i nezadovoljna. Čak i omiljeni poziv ne može ispuniti puninu našega srca. Sve više uviđamo: „može i bez mene“. I mi se ponovno pitamo: „Zar je to potpuni sadržaj moga života?“

Pa i ljudi ne mogu nam biti najviši cilj, čak i onda ako za njih želimo živjeti i umrijeti. Nitko od njih ne može ispuniti i posljednji kutak našeg srca, pa makar oni bili i idealnog karaktera. Stoga se pitamo: „Zašto mi ljudi zapravo živimo?“ „Zašto trebamo biti na svijetu?“ „Zašto moramo pomagati drugima da bi mogli živjeti?“ Rođeni smo, da ljubimo  i trpimo nekih 70 godina, a zatim umiremo. Čemu sve to? Tako možda možemo razumjeti one ljude, koji na očigled života punog trpljenja pitaju: „Isplati li se uopće ova igra, koja traži tako visok ulog u trpljenju?…Ne bismo li radije svojevoljno načinili kraj?“

Možda pri sličnim razmišljanjima po prvi put u našem životu posve svjesno osjećamo glad za vječnim, neprolaznim, nerazorivim. Tada znamo: samo beskonačno, vječno može ispuniti moju najdublju nutrinu: može utišati najdublju glad moga srca. Naše ljudsko srce je veliko, suviše veliko, da bi ga mogla zasititi zemaljska prašina. Čisto ljudski ciljevi i ideali, gledano na duži rok, ne mogu nas ispuniti. Samo ako znamo za vječno, nerazorivo, smoći ćemo snagu, za svaku žrtvu, ispunjenje dužnosti i strpljivosti u našem životu.

Ali zašto mi ljudi imamo zemaljski život, kada je vječno zapravo naš pravi život? Da li nam je uopće taj zemaljski život potreban? Moramo li ga shvatiti ozbiljno? Da li se moramo zauzimati za prolazno, kada je vječno najvažnije? – Često čujemo na to pitanje neispravan odgovor: „Vječni život je jedino važan, zemaljski život je u usporedbi s njim beznačajan.“ Takvo gledanje je lažno i može dovesti do poražavajućih posljedica. Svi mi, koji se nalazimo usred zemaljskog života, s pravom ćemo odbaciti takvo shvaćanje kao neispravno potcjenjivanje naše zemaljske djelatnosti i nauke.

Prema tom shvaćanju bio bi dakle sav naš rad i briga praktično besmisleni, manje vrijednosti. Naš život bi tada imao samo jednu zadaću punu smisla, da ljubimo Boga, ali ne i bližnjega. Mnogi stoga potpuno odbacuju vječno, jer prividno stavlja na naš život toliko neopravdane zahtjeve.

Ali niti vječno niti zemaljsko nije jedino važno, što tada uistinu znači naš život? Odgovor glasi: „Naš zemaljski život je vjerna slika, odraz u ogledalu vječnog.“  Sve, što ovdje na zemlji cijenimo, samo je privid, poredba, slika, onog vječnog i beskonačnog, koje ćemo jednom gledati. Naša predanost radu, naš interes za temeljne probleme života, naša briga za dom i obitelj, naše prijateljstvo, čak i naša tehnologija, umjetnost i znanost, naš napredak u stvarima: sve je to vjerni odraz, slika vječnog i mora stoga biti isto tako važno kao vječno uzeto samo. Krist kaže: „Što učinite jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili.“ (Mt 25,40).

Međutim naše su oči ponekad suviše slijepe, da bismo mogli dovoljno jasno gledati beskonačno izvan svih stvari svakodnevnog života. I radi toga trebamo religiozni živoz u užem smislu: molitva, vjera, Misa, riječi Kristove. Tako ćemo naučiti shvaćati, da zemaljski život ima isto značenje kao kao i vječni. Zemaljske i vječne vrijednosti zahtijevaju istu brigu, trud i predanost. U ovom zemaljskom životu odlučuje se stoga ujedno i naš vječni život.

Herbert Madinger, Temelji vjere

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

− 2 = 4