Bez puno riječi, bez puno pompe pripremati mjesto za Krista.
Shvatiti da od tebe ništa ne počinje, niti išta završava, ali s tobom se događaju velike i važne promjene nakon kojih više ništa neće biti isto, promjene s Bogom u tvojoj blizini. Biti samo čovjek to je ono što je najteže, čovjek koji drži svoju riječ, čovjek koji daje obećanja i održava ih, čovjek koji neće drugoga poniziti da bi sebe uzdigao, čovjek čija je snaga u jednostavnosti, iskrenosti, dosljednosti i malenosti pred Bogom.
Biti čovjek karaktera znači pronaći svoju pravu mjeru između obzirnosti prema drugima i hrabrosti da se ukaže na ono što nije dobro. Biti čovjek koji ima osjećaja za osjećaje drugih, ne ignorirati nečiji strah i sumnju, već svjetlo Božje ljubvi iz svoga kuta usmjeravati prema tom drugom biću. A da bi bio zagrijan tim svjetlom moraš svakoga dana biti otvoren za Boga i za njegov plan u svom životu, pristajati uz njega svakom stanicom svoga bića koliko god ponekad to bilo teško.
Biti onaj koji radi a ne samo onaj koji se pretvara da radi, onaj koji mijenja lice ovoga svijeta svojim trudom, svojim znojem, svojim žuljevima ne prebacujući težinu svoga rada na tuđa ramena, ali prihvajući i dio tuđe težine ako ti je Bog dao da je poneseš. Radom oplemenjivati svaki komad svog zemaljskog puta, radom u kojem je sazdana klica radosti jer su ti darovani talenti da bi nečiji život bio bolji i dostojanstveniji.
Biti otac kojemu riječ nije jedino sredstvo utjecaja na one koji su mu povjereni, riječ koja hrabri, tješi potiče, pokazuje put, biti otac koji govori djelima, otac koji u strpljivosti vidi snagu, a u dosljednosti moć. Otac čije su riječi u njegovim djelima a djela se ne razmeću riječima, otac čija je nježnost snaga i koji snagom nježnosti mijenja svijet oko sebe. To je Josipova ostavština, čovjeka u Božjoj blizini, čovjeka koji toj Božjoj blizini ne samo svjedoči nego je i ostavlja svima nama.
