Udaljeni od Boga iz dana u dan počinjemo sumnjati u njegovu svemoć. Najradije bi da sve probleme nam netko drugi riješi.
Naše se sistemsko društvo naviklo da uvijek netko drugi se treba potruditi kako bi se nama osiguralo nešto. Sve smo navikli nekako dobiti lako. Za sve imamo veze i vezice. Obiteljska gospodarstva u politici, zdravstvu, znanosti, ekonomiji, crkvi, jednom riječju svugdje. Mrzovoljno uvijek komentiramo ako se netko ogluši pomoći nam jer smatramo da nam je to trebalo biti servirano. Jer smo mi to zavrijedili. Na to kao polaže se neko čudno pravo. I uvijek neki pristupaju prema svemu bez truda i napora. Tada je najlakše drugoga procjenjivati po svojim mjerilima jer tražimo krivca tamo gdje ga nema. Tek kada se promjeni memorija da se čovjek mora sam pomučiti tek tada događa se novost života. Svatko tko je bilo što dobio po preporuci podobnosti nikada ne cijeni svoj posao niti ga radi s dušom. No onaj koji se namučio za svoje pravo ostvarenja u bilo čemu itekako svoj trud zna cijeniti. Tako je i na osobnom ulaganju i radu na svojoj duši.
Kod Boga nema veza i vezica. Za sve što želiš stoji ogroman trud, napor i ulaganje. Bez napora ne može se dogoditi ništa novo, niti dobro, ni sveto. Ulazeći u ovaj treći tjedan došašća snažnije nam se otvaraju pisma koja nas vode na pročišćenje duha. Zahvati kojim se zadobiva milost proizlaze iz naše vjere. Premda je na nama Bog toliko puta učinio mnoštvo svojih djela i velikih čudesa uvijek smo spremni pripisati ih sebi. I sve što pripisivamo sebi odvlači nas u sebičnost u kojem uvijek imamo pitanja koja su prema Bogu provokativna istom mjerom kao i od farizeja iz današnjeg evanđelja. Umislili smo kako smijemo s Bogom komunicirati na našoj ponekad primitivnoj razini jer se tako ponašamo u komunikaciji s ljudima pored nas. Zapravo ne znamo ni komunicirati više a da sebe ne kompromitiramo, ironijom, sarkazmom, ponižavanjem, nadjačavanjem, dociranjem, manipuliranjem. Pokazujemo prave razine našeg ophođenja.
Za svakoga od nas je vrijeme ispravnog susreta s Bogom. Ništa nam ne pomaže naš oholi život premda se kako kažemo molimo. Molitva kojom molimo ima učinak preobrazbe. Po svojoj molitvi, po svojoj vjeri, vidimo dokle smo uznapredovali i tko smo. Vjernici ili vjerski licemjeri. Ako nas osobna molitva ne mijenja na bolje vrijeme je da se promijeni način te molitve iz navike. Susret s Bogom je uvijek divan susret ljubavi. Zato nam je i dao da njegov susret s njim ne bude na jednostavnoj razini privremenosti.
Kad se Bogu daje onda mu se daje sve. Ništa se ne da zadržati za sebe. Tada se prati Boga u svemu. Nema podložnosti zavođenju ljudskim htijenjima i pohotnim željama kojima opravdavamo svoju nevjeru i grijeh. Samo Božja riječ ima prvenstvo nad svime i ona je iznad svega našega ljudskoga. Ona nas preobražava na svetost i ispravnu čovječnost. I kad se Bogu sve preda onda započinje neizmjerno Božje darivanje. Darivanje čudesa milosti koji izlazi iz snažnog povjerenja. Tad nema granica za svaku želju i potrebu. Bogu je sve moguće. Ne bojmo se danas priznati Bogu da je on izvor svakog blagoslova za nas. Učvrstimo se u vjeri i gledajmo divna djela koja na nama čini. „Pokaži mi Gospodine, putove svoje, nauči me svojim stazama! Istinom me svojom vodi i pouči me, jer ti si Bog, moj Spasitelj. Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti i ljubavi svoje dovijeka. Spomeni me se po svojoj ljubavi —radi dobrote svoje, Gospodine!“
don Damir Bistrić
