Kako ostavljaš svoje brige Isusu? Kažeš li „Evo ti ih Isuse“ ali se opet neprestance vraćaš k njima?
Opet po glavi bezbroj puta pretresaš što se dogodilo, kako se dogodilo, što je pošlo naopako i što bi moglo poći naopako. Koliko razmišljaš o lijepim stvarima života? Gledajući u prirodu i njen veličanstven sklad vidiš li u njoj Božji prst? Ako vidiš Božju prisutnost u svijetu oko sebe, zašto ti ga je ponekad tako teško vidjeti i u svom životu?
Kako ostavljaš svoje brige Isusu? Predaješ li mu ih, a opet zadržavajući ih u svojim rukama i u svojim mislima? Zašto nam se nije lako odvojiti od nečega negativnog u našem životu? U kakve smo to obrasce upali kada teško dajemo ono što nam smeta i škodi? Možda je s jedne strane problem naša navezanost i proturječnost u samome sebi, a s druge strane nedostatak vjere da Isus stvarno može podignuti s nas svaki naš teret ili pomoći nam ga nositi.
Kada ostavljaš brige Isusu ne gledaj više što je bilo nekada u prošlosti, neka te ne opterećuju što će drugi ljudi reći i kako ćete gledati. Ne pitaj se više što može krenuti po zlu u budućnosti jer sadašnjost je jedino vrijeme koje imaš. Kada ostavljaš brige Isusu pogledaj u njegove oči i prepusti se kao što se dijete prepušta zagrljaju oca, i ne boji se više hoće li pasti ili hoće li ga zadesiti bilo koja druga opasnost u životu.
Kada ostavljaš brige Isusu okreni novi list u svom životu i započni ovaj svijet gledati drugim očima. Ne pitaj se više što ti nedostaje jer ako imaš ono najvažnije što se zamaraš onim što nije bitno. U molitvi iscijedi svu svoju dušu, u ispovijedi očisti se od svega što te opterećivalo, u Svetoj Pričesti primi snagu da sve to sprovedeš u djelo i započni živjeti kao dijete Božje, ono koje svakoga dana računa na pomoć svoga nebeskog Oca.
