Sigurno si imao neki san i želio ga ostvariti. Sve si činio da jednoga dana vidiš kakav je to osjećaj postići taj cilj, ostvariti taj san.
Ali problemi su rasli, prepreke su se množile, nisi imao podrške od bližnjih. Mislio si da je rješenje povećati napore, mijenjati strategije, tražiti druge puteve i sve si to činio. Ali vidio si da ni to ne ide i odustao, povukao se u sebe. A onda je nastupilo vrijeme razočaranja, vrijeme propitivanja.
Eleanor Roosevelt je jednom rekla: Budućnost pripada onima koji vjeruju u ljepotu svojih snova. Sreća svakog roditelja je kada prepozna da je njegovo dijete sretno, vidi da je sredilo svoj život, postavilo svoje prioritete i ispunilo svoje snove. No dijete je ponekad uvjereno da će upravo taj jedan put ili san koji ima biti njegova životna sudbina, no kada vidi da to ne ide počinje se preispitivati i pitati zašto ne ide naprijed. Na sreću tada dolazi roditelj i koji mu pomaže vidjeti cijelu perspektivu i donijeti najbolju odluku.
Upravo nam to čini Bog kada vidimo da nam ne ide naprijed, da zapinjemo u životu. Pomaže nam bolje upoznati sebe, proniknuti svoje talente i sposobnosti koje smo dobili od njega, razviti ih do maksimuma, te s njima učiniti ovaj svijet boljim mijenjajući nečiji život. Ponekad mislimo da je neka naša ideja najbolja za nas, ali ona to nije, Bog ima neki drugi plan, plan koji je mnogo bolji, veći, sveobuhvatniji, plan koji uključuje i spasenje drugih, plan na kojem ćemo se mi osjećati ispunjenije.
Ali da bi se to dogodilo moramo prije toga svoj životni put predati njemu, predati mu sve poraze koje smo doživjeli, sve neuspjehe u kojima smo gledali svoju budućnost i tražiti od njega savjet da nam pomogne donijeti najbolju odluku i izabrati najbolji put. Upravo to čini molitva u životu. U molitvi donosimo sve svoje poraze Bogu, predajemo mu sve svoje izgubljene bitke i slabosti, a onda se u našem životu događa promjena, počinje se ispunjavati njegova volja, a to je ostvarenje našeg najboljeg sna, većeg od bilo kojeg koje smo ikada mogli zamisliti.
