Čovjek 21. Stoljeća – osoba „slomljenih krila“
Početak 21. stoljeća ne daje mnogo nade po pitanju razvoja i rasta osobne duhovnosti i svjesnosti da su u životu katolika važne osobna duhovnost i pobožnost. Čovjek živi užurbanim ritmom, s čestim opravdanim i neopravdanim psihološkim pritiscima na njegovu osobnost. Često možemo čuti krilaticu: „Stresno živim, nemam više vremena za sebe i obitelj, odlazak u crkvu, molitvu i čitanje knjiga“. Vrijednost dobre knjige kao „najboljeg prijatelja“ u Hrvatskoj je svedena gotovo na nulu, a kod nekih vjernika možda i ispod nule. Rijetko ćete vidjeti osobu, pojedinca u autobusu, vlaku, tramvaju ili na plaži da čita knjigu. Postali smo ovisnici o mobitelima, tabletima, televiziji. Zato najčešće, čak i u šetnji, vidimo mlade ljude, i one srednje dobi, kako neprestano gledaju u ekran svoga mobitela. Svijet, društvo, životne teškoće i probleme više ne promatramo kroz životnu mudrost pročitane knjige, kroz duhovnost, pobožnost. Često tužni, nesretni, nezadovoljni svime, tumaramo i glavinjamo ulicama, parkovima, gradovima i selima. A na dohvatu ruke imamo mogućnost za zadovoljstvo, smirenost, iskrenu duhovnost i pobožnost. Mislim na Sveto pismo, na knjigu „Nasljeduj Krista“ Tome Kempenca i „Uvod u pobožni život (Filotea)“ crkvenog naučitelja svetog Franje Saleškog. Filotea je knjiga napisana početkom XVII. stoljeća. Doživjela je mnoga izdanja tijekom tri stoljeća i ostala čitana sve do naših dana. Još je uvijek ljudi traže i čitaju. To je znak da, iako stara, nije zastarjela, i da ima što poručiti čovjeku 21. stoljeća. Za knjigu i duhovnost svetog Franje Saleškog blagopokojni sveti papa Ivan Pavao II., u propovijedi od 17. listopada 1986., rekao je: „Muževima i ženama, svjetovnjacima i redovničkim osobama, mladima i starima, oženjenima i samcima, prinčevima i seljacima, vojnicima i trgovcima… svima je pokazao pristup. Svakomu je uputio poziv na svetost ovisno o njegovim prilikama i prirođenim sklonostima“ (Predgovor hrvatskom izdanju knjige „Filotea“, 2017., str. 6). Sveti Franjo Saleški zapisao je: „I kad bih se nalazio usred ljudske vreve, opet bih mogao biti sam sa svojim Bogom“.
Sveti Franjo Saleški
Rodio se 21. kolovoza 1567. u južnoj Francuskoj, u bogatoj plemićkoj obitelji. Studirao je pravo, a zatim i teološke znanosti. Kasnije je zaređen za svećenika. Poslan je kao župnik u pokrajinu Chablais, južno od ženevskog jezera, gdje je bio uznapredovao kalvinizam. Propovijedao je i gorljivo branio stajališta katoličke vjere. Kao ženevski biskup uspio je vratiti u katoličanstvo desetke tisuća ljudi. Zbog svoje osobnosti, visoke naobrazbe i jednostavna života prozvan je svecem džentlmenom. Umro je 28. prosinca 1622. u Lyonu. Papa Aleksandar VII. proglasio ga je blaženim 8. siječnja 1661., a 8. travnja 1665. godine i svetim. Papa Pio IX. proglasio ga je crkvenim naučiteljem. Zaštitnik je pisaca i novinara, gluhih osoba i ispovjednika. Spomendan mu se slavi 24. siječnja.
Tuga općenito
Tuga je najčešće okarakterizirana osjećajima nekog gubitka i suprotna je čovjekovoj radosti. Tužne osobe mogu pod utjecajem osobnih žalosti postati tihe i povučene. Dok je strah usmjeren prema budućnosti, tuga je uvijek usmjerena prema prošlosti. Većina osoba plače kad su tužne, povuku se, postanu tihe i manje aktivne. Povezana je sa depresijom, kajanjem, grižnjom savjesti. Ljudi se tada povlače u sebe, svoj svijet misli, i procjenjuju sebe u odnosu na ono što im se osobno dogodilo. Ne pomiruju se s događajem koji je izazvao tugu. Tuga je suprotna sreći, a slična je osjećajima melankolije, jada, žaljenja. Kod tuge prouzročene smrću bliske osobe obično žalost traje dugo, i treba imati strpljenja da se prevlada.
Tuga viđena svetačkom duhovnošću svetog Franje Saleškog
„Tuga koja je po Bogu kaže sveti Pavao, rađa spasonosnom pokorom, tuga svijeta donosi smrt. Tuga dakle može biti dobra i zla, ovisno o tome kakve plodove u nama donosi. Točno je da ona donosi više zlih nego dobrih plodova; naime, samo su dva dobra, milosrđe i pokora; a šest je zlih: tjeskoba, tromost, prijezir, gnjev, ljubomora, zavist i nestrpljivost pa zato Mudrac i kaže: Tuga mnoge ubije, u njoj nema dobitka, jer na dva dobra potoka koji iz nje izviru šest je nevaljalih. Nečastivi se služi tugom kako bi dobre dovodio u napasti; jer kao što nastoji da oni loši uživaju u vlastitome grijehu, tako one dobre nastoji rastužiti u njihovim dobrim djelima: a kako ne može proizvesti zlo ako ga počinitelj ne smatra ugodnim, tako ne uspijeva ni odvratiti čovjeka od dobra ako mu ga najprije ne učini ugodnim. Nečastivi se naslađuje tugom i sjetom jer je i sam žalostan i sjetan i ostat će takav dovijeka i hoće da svi ostali budu poput njega. Zla tuga uznemiruje dušu, čini je tjeskobnom, uspavljuje, otupljuje mozak, otima duši savjet, odlučnost i prosudbu i slabi joj snage; ukratko ona je poput oštre zime koja kosi svu ljepotu zemlje i ukoči sve životinje: jer oduzima duši svu milinu, zatvara, pa joj svim svojstvima ovlada nemoć. Ako te ikad, Filotea, obuzme zla tuga, drži se ovoga lijeka: ako je tko žalostan, veli sveti Jakov, neka se moli, molitva je najbolji lijek, jer uzdiže duh prema Bogu, koji je naša jedina radost i utjeha. No, kad se moliš, služi se osjećajima i riječima koji potiču na pouzdanje i ljubav prema Bogu, na primjer, Milosrdni Bože! Dobri Bože! Spasitelju moj blagi! Bože srca moga! Radosti moja, nado moja, moj dragi Zaručniče! Ljubavi duše moje! I slično. Živo se opiri poticajima tuge, i premda će ti se u tom trenutku činiti da sve radiš hladno, tužno i mlitavo, ne prestaj tako činiti; jer Zli, koji nas hoće tugom oslabiti u dobrim djelima, prestaje nas napastovati kad vidi da ih ne prestajemo činiti i da će nam donijeti veću zaslugu kad se svladamo. Pjevaj nabožne pjesme, jer Zli je često znao odustati od svojih spletki čuvši ih; o tome svjedoči i to što je duhu koji je opsjedao Šaula psalam skršio snagu. Dobro je primiti se što većega broja različitih vanjskih poslova kako bi se svrnula pozornost duše s tužne stvari, a duh očistio i zagrijao, jer tuga je po svojoj naravi suha i hladna strast. Čini vanjska djela ljubavi pa makar i preko volje, zagrli u mislima raspelo, privij ga na prsa, ljubi mu ruke i noge, podigni prema nebu oči i ruke, zavapi k Bogu iz sveg glasa riječi ljubavi i pouzdanja poput ovih: Moj je dragi moj, a ja sam njegova. Dragi mi je stručak mirhe, ostat će mi na prsima. Oči mi ginu za tobom, o Bože, te reci: kad ćeš me utješiti? O Isuse, budi mi Isusom. Nek’ živi Isus, pa će mi i duša živjeti. Tko će me rastaviti od ljubavi Boga moga?I slično. I umjereno je trapljenje dobro protiv tuge, jer hotimična vanjska pokora donosi unutarnju utjehu: a duša, kad osjeća vanjsku bol, zaboravlja na unutarnju. Izvrsna je i sveta pričest, jer taj nebeski kruh krijepi srce i veseli dušu. Otkrij ponizno i vjerno svome voditelju i ispovjedniku sve osjećaje i porive koji izviru iz žalosti; potraži društvo duhovnih ljudi i druži se u duhu s njima što više možeš. Napokon, predaj se potpuno u Božje ruke i pripremi se da strpljivo podneseš tu mučnu tugu kao pravednu kaznu za svoje isprazne radosti; nimalo ne sumnjaj u to da će te Bog iskušati, a onda i osloboditi od toga zla.“
Sveti Franjo Saleški „Filotea“ – Uvod u pobožni život, str. 305 – 308.
Molitva u trenutcima beznađa
Gospodine, došao sam u životnu krizu, osjećam se napušteno, pa čak i od tebe, osjećam da moj život nema smisla. Bojim se pomalo i samoga sebe. Ne razumijem zašto ovaj trenutak, ova duhovna bol. Promatram tvoj život, tvoje boli u Getsemaniju, kad si bio sam i napušten od svojih prijatelja. Ti si ipak imao povjerenje u svoga Oca. Izgovorio si veliku riječ koja meni može pomoći. „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša, ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“. Daj mi hrabrosti da ne bježim od ljudi, nego da znam moliti i prihvatiti njihovu pomoć, vjerujući da mi po njima ti pomažeš. Daj da vjerujući tebi nađem izlaz iz svih životnih poteškoća. To molim tebe, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen
vlč. Vladimir Trkmić
