Prvo što ne smijemo zaboraviti jest da ljubiti sebe ne znači ući u neku bolesnu narcisoidnost. To nije nikakvo bolesno sebeljublje po kojem mislimo samo na sebe i nemamo vremena ni živaca za drugoga.
To nije traženje potvrde svoga života u drugima i zahtijevanje da nam drugi ispune svaku želju. U tom pogledu Isus sasvim jasno u Evanđelju govori da se treba odreći sebe i svojih interesa i biti za druge, ako želimo njega shvatiti, ako želimo biti njegovi učenici. Evanđeoska ljubav prema sebi, na koju smo pozvani, nema, dakle, veze s egoizmom. Ona je u nekom drugom redu.
Ljubiti sebe znači prihvatiti vlastiti život kao tajnu i kao dar. Čovjek je pozvan da prepozna da je obdaren iz Božje inicijative ljubavi. Ta ljubav nam otkriva neizrecive dimenzije Božje volje. To je ljubav koja stoji iza stvoriteljskog zahvata, čime je Bog ostvario svoju čežnju za mojim bićem. Trebamo otkriti da smo djeca Božja, ljubljena Božja bića, da smo neizrecivo željena bića od strane onoga koji je Gospodar života. To znači otvoriti se radosti života i to nas onda smješta u istinsku stvarnost ljubavi prema sebi.
Na taj način, kada se vidimo u svjetlu Božjega plana, mi prihvaćamo svoj život. Prihvaćamo sve što jesmo i što u sebi nosimo. Sve je u Božjem promislu, a sve što Bog čini onda je savršeno zamišljeno i ostvareno. Kada ne volimo sebe, kada na sebi ne prihvaćamo nešto što ne možemo sami mijenjati, kada smo na nešto ljuti ili se stidimo neke vlastitosti svojega tijela ili naravi, onda kao da time odbijamo i Božju ljubav, jer na neki način prigovaramo Bogu da je nešto učinio nesavršeno i nepotpuno.
U takvom raspoloženju nemoguće je sebe voljeti na istinski način. Kada je u nama takvo neprihvaćanje, onda se u nama rađaju pobune i požude. Čovjek osjeća želju da si na nezakonit način nadomjesti ono u čemu misli da je prikraćen. Tada upadamo u napast sebičnosti, na kriv način želimo sebi osigurati život. Budući da mislimo da smo prikraćeni u ljubavi, tražimo stanovita zadovoljenja, prepuštamo se jednostranim užicima, osobito spornim. Tada više nema istinske radosti života.
Međutim, kada se prihvaćamo sa svim onim što jesmo, sa svojim tijelom i svojom naravi, svojom dobi i spolom, sa svojim zdravljem i bolešću; kada prihvaćamo upravo te roditelje koje imamo i braću s kojima dijelimo njihovu ljubav, tog bračnog druga i takvog kolegu na poslu, kada prihvaćamo svoje vlastite ograničenosti i slabosti, tada se u nama stvara ozračje mira, tada ne prihvaćamo život kao nešto nametnuto, nego kao nešto darovano. Život nam više ne izgleda kao kazna, nego istinski dar. To je onaj pravi temelj odakle počinjemo na ispravan način ljubiti sami sebe.
Kada tako ljubimo sebe, onda na jedinstven način pomažemo i drugima oko sebe da nas ljube. Dok na ispravan način prihvaćamo i ljubimo sebe, onda nam je lakše ljubiti ljude oko sebe. Kada ne volimo sebe, onda nećemo nikada znati ljubiti druge oko sebe. Nemamo mjerila ljubavi, budući da u sebi ne nosimo iskustvo prihvaćenosti i ljubavi. Ako ne ljubimo sami sebe, stvaramo ljudima oko sebe probleme da nas prihvate i ljube i zatvaramo im put do vlastitog srca.
Prepoznajmo se u ljubavi Boga Oca koji nas je stvorio i htio. Prepoznajmo se u Isusu, ljubljenom Sinu i shvatimo da smo u njemu i mi ljubljena djeca istoga Oca. Prepoznajmo se u tajni Duha ljubavi, u Duhu Svetomu koji je izliven u srca naša kako bi i naše srce plamtjelo istinskom i punom ljubavlju. Zahvaćeni tom božanskom ljubavlju moći ćemo voljeti sebe, jer ćemo se prepoznati u svjetlu divnih Božjih djela. Tako ispunjeni radošću moći ćemo voljeti ljude oko sebe. Ostvarit ćemo tada na ispravan način i osnovnu zapovijed ljubavi prema bližnjemu, jer ćemo u sebi nositi mjerilo: ljubit ćemo sebe u svjetlu Božje ljubavi.
fra Zvjezdan Linić
