Ljeto je. Vrijeme kada mnogi ljudi putuju kako bi upoznali poznata mjesta vrijedna divljenja.
Većinom se ljudi s putovanja vraćaju s osmjesima na licima i puni riječi divljenja i hvale. Dive se i hvale zemaljske stvari koje su vidjeli i doživjeli. Ali, divimo li se Onomu koji je stvorio sve te prirodne ljepote? Divimo li se Onomu koji je nadahnuo čovjeka da osmisli i izgradi sve te građevine i umjetnine? Divimo li se Onomu koji je cijelu ljudsku povijest bio uz čovječanstvo i još uvijek daje da sunce izlazi unatoč i svemu lošem što se u povijesti dogodilo?
Sjetimo li Onoga kojemu bismo se prvo trebali diviti? Sjetimo li se zahvaliti Mu što nam je dao oči da vidimo sve te ljepote, uši da čujemo pjesmu, razgovor, zvukove prirode, noge da možemo obilaziti sve te ljepote…? Sjetimo li se onih koji nemaju tu mogućnost i pomolimo li se za njih? U konačnici, sjetimo li se da je sve to ipak materijalno i prolazno, a da je samo On neprolazna vrijednost i radost za kojim trebamo težiti, kojem trebamo zahvaljivati i diviti se?
Putujući avionom čovjek vidi koliko je sićušno sve zemaljsko i kako će jednom i to sve proći. Shvati da se za puno stvari nema smisla brinuti, strahovati, nervirati, ratovati… Shvati da postoji netko tko je iznad svega toga. A kada shvati da je u rukama Ljubavi, tada se u srcu rodi neopisiv mir, radost, osjećaj sigurnosti. Tada shvati da će se sve riješiti. Da će On sve riješiti u svoje vrijeme i na svoj način, a na nama je da mu predamo svoj život i povjerenje. Na nama je da Ga ljubimo, da Mu se divimo i s Njim putujemo.
Tada više nije bitno u koju zemlju putujemo. Tada je bitno s kim putujemo. Da je naš suputnik Bog. Tako zasigurno nećemo promašiti konačni cilj ovozemaljskog putovanja, a to je nebo, zajedništvo s Njim.
Anamarija Botić
