Za nas vjernike susret sa našim Gospodinom uvijek donosi snažne poticaje za život. Jer svaki put dok slušamo svoga Gospodina otvara nam se novost ljubavi koju Bog ima prema nama.
Zato i stojimo poučljiva srca jer nam susret s Bogom daje snagu života. To je ono što nam je jedino potrebno. Teško je nositi teret koji se stalno povećava u ovom svijetu neprestane težnje za ponižavanjem dobra.
Poticaji koje nam Bog daje uvijek su usmjereni prema onom što nam je potrebno. Svaki odlomak evanđelja svaka prispodoba postaje dragocjena vježba s kojom se jačamo jer tada ništa ne može poremetiti naš mir koji nam pruža Gospodin.
Sve oko nas je svedeno na provokaciju. Čak je nekima koji kako sami kažu iz dna srca mrze sve što je kršćansko imaju za cilj samo provocirati jer im je isprovocirati i stvarati bijes kršćana kako bi ih se okarakteriziralo kao kakve psihopate. Zato toliko direktnih oblika ponižavanja kršćana kojima se onda daju različiti pogrdni naslovi. No za nas je važno primijeniti da nije važno šta ti govore već tko ti govori. Zlo se treba prepoznati a onda se ignorira.
Nama je Gospodin najveća snaga i utjeha. Zato danas ima divan savjet kako živjeti u ovom svijetu koji je prepun nezadovoljstva onih koji ga darežljivo šire jer u svojem životu nikad nemaju mira. Takvi uvijek traže žrtve. Svatko im je kriv samo oni nisu. Svi su oni glumljene žrtve sa izrazitim nasilničkim odnosom prema onima kojima bi zabranili njihova osnovna i ljudska i vjerska prava. Takvi su savršeni manipulatori koji koriste i zagađuju javni prostor uz svoju represivno agresivnu propagandu iza koje se krije nemogućnost priznanja da su nesposobni. Takvi uvijek govore o drugima a zapravo govore o sebi tko su i što su.
U današnjoj evanđeoskoj prispodobi Bog nas želi pripraviti za svaku situaciju koji će mnogi željeti iskoristiti. Nema potrebe biti izoliran od onih koji su zagađivači naših životnih prostora. Kao Božja pšenica nama je rasti i crpiti sav svoj život iz Božje ljubavi. Njiva Božja prepuna je milosrđa Božjega u kojem sve oko nas je na našu izgradnju. Jer sve oko nas pomaže nam vidjeti pravu stvarnost kako se ne bi zaslijepljeno uljuljali u životne okolnosti.
Kukolja je toliko. Danas možda više nego ikada. Kukolj siju toliki koji bi željeli opravdati sebe i svoje promašene živote. No Bog nam uvijek daje da gledamo i vidimo kako kukolju je dana nova šansa za popravak. Hoće li se odmetnuti od svoga zla i prioniti uz Božje uvijek ostaje na osobnoj razini jer svaka pšenica ako oboli postaje neupotrebljiva.
Toliko je nažalost i bolesti same pšenice jer je zagađena od naprednih bezbožnika. Bolesti koje pšenicu zahvaćaju kreću i od samoga sjemena jer oni koji iskrivljuju Božju riječ oboljeli su od tzv. smrdljive snijeti a to je parazitska bolest pšenice koja nosi svoje smrdljive plodove koji se očituju toliko danas u krivim naucima i glorificiranju nastranosti. Tu je i crna trulež korijena onih vjernika koji svoje kršćanstvo gledaju kroz običaje i vječno prigovaranje a nikada ne žive svoju vjeru osim kad trebaju Crkvu za sakramentalni folklor. A tu su i ovi oboljeli od smeđe i žute hrđe te oni zahvaćeni pepelnicom njihov život je sveden samo na kriticizam, ogovaranje i izmišljanje no obučeni su u svoju pokvarenost i nastranost. A tu su i ovi prepobožni koji bi svakom dijelili savijete a sami sebi ne znaju dati savjeta žive kršćanstvo iskrojeno po sebi u kojima Krista nema ali su zato oni spasitelji i veliki molitelji a u sebi nose virus žute patuljavosti. Zaraze tolike i ne daju im da rastu u prave vjernike već ih stalno sputavaju u svojoj bolesti.
Doista Gospodin nam je dao da u svim prisutnim bolesnima još oko nas raste i kukolj koji uvijek sije nemir, nezadovoljstvo, strah. Kako to lijepo reče Krsita da kukolj sije sotona začetnik laži i najsnažniji zlostavljač.
No Bog nam je dao kukolj ne da se bojimo već da gledamo i vidimo kako završavaju oni koji se Boga ne boje. Tada se oni pitaju šta im se događa. Što su kome napravili. Jer oni svoga grijeha ne vide. Oni svoga grijeh ne prepoznaju. Oni su odjednom i Božje žrtve. Toliko su pravedni da su pravedniji i od samoga Gospodina a to što su uništili tuđe živote, tuđi dobar glas to ništa. Sve se vraća sve se plaća. Kako siješ tako i žanješ.
S ljubavlju se stavimo u Božju sigurnosti i Božji mir i rastimo po Božjoj ljubavi gledajući i sebe opominjući da ne postanemo kukolj ili pak oboljela pšenica od koje nema ništa. Jer znamo kako sve završava.
„Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.« »Tko ima uši, neka čuje!“ Neustrašivo živimo kao sinovi i kćeri Božje i neka Bog se u našem životu proslavi u svoj svojoj svetosti.
don Damir Bistrić
