Živjeti evanđeoske vrijednosti ne može se s pola kapaciteta, za to je potrebna sva duhovna snaga.
Isusov odlazak u pustinju upućuje nas na bogatstvo života s Bogom a ono dolazi onda kada se odvojimo od svega onoga što je nepotrebno i nevažno. Odumiranje sebi i svome egu zapravo je punina života u duhu, otkrivanje cijelog spektra životnih vrijednosti prigušenjem onih materijalnih koje često kod nas dominiraju.
Živjeti evanđeoske vrijednosti može samo čovjek koji živi s punim plućima život, kome život nije samo neko bezlično trajanje već traženje Božje volje za svoj život. Odricanje od neke hrane i pića i drugih malih osobnih zadovoljstava samo je početak ulaska u svijet gdje su pravi prioriteti na prvom mjestu a to je prije svega Bog i bližnji. Tu shvaćamo koliko u svakodnevici života često skrenemo na krivu traku a onda pitamo se zašto smo tužni, nesretni i deprimirani.
Kao što je život s Bogom punina našega života, tako je i naše svakodnevno približavanje njemu kroz korizmene molitve, odricanja i dobra djela naš put prema punini našega života. Nitko ne kaže da življenje punim plućima nije bolan proces jer traži da svaki gram naše snage i energije utrošimo u nešto doista vrijedno i ispunjujuće a to je pretvaranje i suobličavanje sebe i ovoga svijeta slici Božjega kraljevstva.
U križu je sadržana najveća tajna života – Božja ljubav preobražava sve ono slabo i grešno u nama da bismo na Uskrsnuću postali dionici one nebeske slave u zajedništvu sa Trojedinim Bogom. To je i naš put, sagoriti sve ono loše u sebi i postati čovjek za druge. Tek kada se ostavimo svih utega ovoga svijeta koji nas sprječavaju u toj nakani počinjemo živjeti život punim plućima, živjeti kao dar za druge i kao dar Bogu.
