Korizma je za nas vjernike vrijeme kada razmišljamo intezivno o važnim životnim situacijama kako bi ispunili svoj život i otvorili ga u novoj perspektivi dobroga i kvalitetnijeg života.
U korizmi je bitno iskusiti ponovni susretu s Isusom koji nas iz ljubavi, bez prisile i zavođenja, potiče na obraćenje. Današnji nam odlomak Ivanova evanđelja oslikava jedan takav susret. Samarijanka dolazi po vodu u vrijeme koje nije ni najmanje prikladno. Njezin dolazak odvija se da je nitko ne vidi. Dok drugi odmaraju od žege ona zbog svoje povijesti i grešnog života ne želi dovesti ni sebe ni druge u neugodan položaj. No običan svakodnevni ritual toliko neophodan kao što je to odlazak po vodu Bog koristi za veliku susret s čovjekom. Za poziv na obraćenje. Za novo dostojanstvo ljudskih prava koji proizlazi iz Božanske ljubavi.
Ponajprije je čudno što Isus nakon napornog propovijedanja odlazi u Samariju mjesto koje je za pravovjerne Izraelce mjesto poganštine i smješta se upravo pored najprometnijeg dijela u selu uz zdenac kako bi susreo ovu ženu. Na ovaj način se otima stereotipu i odlazi navještati milosrdnog Boga poganima jer vjernicima je to očito puno teže zbog učestale umišljene forme kako su nepogrešivi ukoliko ispunjanju zapovijedi i bezgrešni u obdržavanju forme vlastitih liturgijskih tradicija koje obnavljaju mahinalno i bez duše.
Susret je započelo kako vjera i obraćenje obično i započinje nenametljivo od običnog Božjeg pristupa čovjeku, koji se spušta na razinu svakoga kroz razgovora o onom svakodnevnom. Čovjek je biće komunikacije. Isus je znao da je ova jednostavna žena, grješnica s krčagom u ruci, željna ljudske sućuti, razumijevanja njezine situacije i razgovora koji ne osuđuje. Događa se duboki, istinski, otvoreni susret Boga s grešnikom. Susret ljubavi prepun nabijenih emocija. Iako sa obrambenim mehanizmom radi svoje ranjivosti ona koja je došla zahvatiti običnu vodu utažuje žeđ za živim Bogom koji je prepun razumijevanja i koji nikada ne osuđuje. Samarijanka spoznaje bitno: spoznaje sebe i svoga Spasitelja koji je sama ljubav i milosrđe.
Kad se susretnu milosrdni Bog i raskajani čovjek, u čovjeku se rađa vjera, vjera u Boga i u novi početak za promjenu života. Samarijanka je slika čovjeka današnjice koji je žedan, više nego ikad, i potreban Boga. Ako se ne pronađe oazu zdenca Kristova, cijeli život postaje besciljno lutatanje pustinjama svojih ogorčenih traženja i kvazi religioznih pobožnosti. Isus dolazi u podne na zdenac, u središte našega dana, našeg posla, naše zauzetosti. Želi rasvijetliti ovaj naš dan. Želi nam pomoći da upoznamo sebe. Želi nam pokazati da „svjetlo“ u kojem živimo ne obasjava već zasjenjuje put kojim hodimo. Da cisterne, zdenci koje smo sami iskopali sagradivši svoje živote mimo Boga ne drže vodu! Teško se sa sobom susresti. Zatvaramo oči i zatiskujemo uši pred istinom vlastita bića i života. A ljudsko srce je žedno istinskog života i sreće i nemirno je dok ne pronađe gdje bi otpočinulo.
Da nam se ne nastavi daljnje lutanje, ovo uzaludno življenje kakvo smo sami kreirali, u svjetlu Njegove riječi, najprije upoznajmo sebe. Valja se danas zaputiti u središte našega srca u onaj dio koji još nismo prepustili Bogu da nas zahvati, pouči i ozdravi. Onaj dio naše poganštine i vjernog odoljavanja i ustrajanja života u grijehu.
Krist nam nudi osvježenje koje utažuje svaku žeđu i svaku potrebu ljudskog srca. Nudi nam po svome Duhu pravu Istinu, i daruje nam osmišljenje života i svoju bezgraničnu ljubav. Krista tako često ne prepoznajemo danas zbog svoje površnosti, ne zaustavljamo se, ne osluškujemo svoje srce a za iskustvo žive vode nije dovoljan samo razum već i srce. Kako smo se u većini oslonili na sebe premalo računamo s Njime, skoro ga ne primjećujemo, imamo često krive predodžbe o Njemu, doživljavamo ga kao stranca, a ne kao odgovor neba na naše životne čežnje i želje. U bolesnoj dušu bolesna su nam i tijela i društvo.
Mi u većini poznajemo teoriju Isusove nauke živeći u nekakvim kršćanskim tradicijama, ali dok se god ne napijemo kroz zaživljeno evanđelje žive vode Isusa Krista, i ne poklonimo mu se u duhu i istini, a ne u nekakvim svojim fantazijama usprkos svemu ostat ćemo žedni. Ili još gore bit ćemo provedeni žedni preko vode! Ponajprije danas donesimo odluku da nećemo drugoga osuđivati. Jer kršćanin ne osuđuje. Stoga nikoga nemoj osuđivati jer nikada ne znaš s kakvom se bitkom bori i što je učinilo njegov život takavim. Nasljedovati Krista je biti njegovo lice. Valja se osloboditi ogovaranja, ono je kiselina koja rastače i onoga koji ogovara i društvo, i svaki koji nanosi drugome bol u poniženju nije ponizio samo grešnika već je ponizio Boga na čiju smo svi sliku stvoreni. Ono si što govoriš i onakav kako o drugom govoriš. Dakle svaki put kad otvoriš svoja usta pomno promisli što o sebi govoriš. Pristupimo bez straha svetim stvarnostima na kojima se napajamo: ispovijedi, molitvi, Božjoj riječi, Euharistiji; jer nas Isus čeka ove korizme, ove nedjelje i ovog časa. Uzmimo vrč svoje praznine i donesimo ga pred Isusa da ga napuni živom vodom. Uputimo se sa Samarijankom na zdenac na vodu života i zahvatimo vode žive da bismo živjeli vječno.
Don Damir Bistrić
