Ne znam koliko je u ono vrijeme bila opravdana Isusova primjedba na farizejski običaj temeljitog pranja ruku, hrane, čaša, vrčeva i lonaca, pa i kad su to činili isključivo zbog predaje starih, ali znadem da je u naše vrijeme neodrživa njegova primjedba o čistoći, osobito tvrdnja: „Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti.“
Naš svijet je jednostavno prepun virusa i bakterija, ali i brojnih drugih otrova koje smo sami napravili i koji također spadaju u ono „što izvana ulazi u čovjeka.“ I sve to ne samo onečišćuje, nego i truje čovjeka. I zato trebamo dobro prati ruke, hranu, čaše, vrčeve i lonce…, a često nam ni to nije dovoljno da bismo se zaštitili.
Isus, međutim, nije htio donositi higijenske propise. On ne govori o fizičkom zdravlju. On govori o čovjeku kao takvome, o vrijednosti ljudske osobe bez obzira je li zdrava ili je bolesna, poznaje li pravila bontona ili ih ne poznaje, pere li se ili ne pere, pripada li ovoj ili onoj vjerskoj, nacionalnoj, rasnoj ili klasnoj skupini ili ne pripada… Isus je govorio o onome što zagađuje čovjeka kao čovjeka, o onome što kompromitira njegovu ljudskost, što uništava čovjeka kao takvoga. O tome Isus govori. U ovom kontekstu i te kako stoji Isusova tvrdnja: „Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje.“ Ono što čovjeka čini nečistim je ono što ga čini nedostojnim da se zove čovjek, ono što čovjeka čini manje čovjekom. A to što čovjeka čini manje čovjekom, to ne ulazi u čovjeka hranom. To se ne naziva bakterijom ili virusom. To što čovjeka čini manje čovjekom izlazi iznutra, „iz srca čovječjega.“ I Isus nabraja konkretne primjere onoga što izlazi „iznutra, iz srca čovječjega“ i onečišćuje čovjeka: „zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje.“ Sve ovo su, prema Isusu, izvori istinske zagađenosti našega svijeta i našega društva, istinske čovjekove zagađenosti. I kao takvi oni su gori čak i od ekološkog zagađenja koje prijeti uništenju svijeta koji poznajemo, jer ekološka zagađenja su samo posljedica, dok su nabrojena zla njihov uzrok.
Gori od nabrojenih unutarnjih onečišćenja su stavovi da su drugi tome uzrok, da zla koje nas pogađaju i onečišćuju našu ljudskost, nemaju izvor u nama samima, nego da nam dolaze od drugih oko nas. Ovo je najgore onečišćenje koje nam se može dogoditi, a i ono proizlazi „iznutra, iz srca čovječjega.“ U ovom kontekst možemo promatrati i najnovija događanja s izbjeglicama i reći da je doista u pravu njemački vicekancelar Sigmar Gabriel kad kaže, komentirajući veliki izbjeglički val koji je zapljusnuo Europu i napade na jedan izbjeglički centar u Njemačkoj, da „Europa neće propasti zbog eura ili financijskih problema kao što je grčki dug, ali će biti suočena s golemim problemom i velikim korakom natrag ako se prema problemu izbjeglica ne bude nosila na primjeren i pošten način. Ne smijemo više okretati glavu…“ Drugim riječima, Europa neće propasti zbog izbjeglica, nego zbog vraćanja svojoj nacionalsocijalističkoj prošlosti.
Možemo ovo primijeniti i na naš kršćane i na strah koji se po društvenim mrežama širi zbog spomenutog izbjegličkog vala izbjeglica u većini islamske vjeroispovijesti. Bez obzira na sve moguće pretpostavke zašto u Europu najednom dolazi toliko izbjeglica islamske vjeroispovijesti, kršćanstvu u Europi stvarna opasnost ne prijeti od njih, nego od onih među nama koji se neljudski i nekršćanski ponašaju prema njima. Drugim riječima, koliko god da je strah od izbjegličkog vala, koji očito nije moguće kontrolirati, dijelom opravdan zbog onoga što se događa kršćanima u Siriji i drugim zemljama Bliskog istoka iz kojih nam stižu spomenute izbjeglice, kršćanstvo u Europi neće propasti zato što je ugroženo od izbjeglica islamske vjeroispovijesti, nego će propasti ne budemo li mi kršćani živjeli vjerodostojno kao kršćani u svim svojim odnosima, pa i u svom odnosu prema izbjeglicama. Naša ljudska i kršćanska vjerodostojnost, ono čim dokazujemo i da smo ljudi i da smo kršćani, se danas dokazuje i našim pristupom prema izbjeglicama, onima koji su nam se svojom potrebom učinili bližnji i kojima se trebamo učiniti bližnji. Ne prepoznamo li ih kao bližnje i ne učinimo li im se bližnjima, neće oni biti uzrok naše propasti, nego ćemo – u skladu s onom proročkom koja se pripisuje proroku Hošei: „Perditio tua, Izrael, ex te – Propast tvoja, Izraele, iz tebe dolazi!“ – uzrok svoje propasti biti mi sami i ona zagađenost zlim mislima i da dalje ne nabrajam, onim što, kako Isus to jasno kaže, izlazi iz čovjeka vani i očituje se u njegovom ponašanju, a ne ulazi izvana u čovjeka u hrani, ma kako prljava i nejestiva bila.
U ono vrijeme Isus se sablažnjavao nad vanjskim izvršavanjem zakonskih propisa zbog „predaje starih“. Činio je to zato što se autentična religioznost ne sastoji u izvršavanju određenih vanjskih obreda, nego u ispravnoj i iskrenoj poslušnosti Bogu, živeći u skladu n njegovim zakonima, a što znači ne samo govoreći i na vani, nego živeći i slijedeći ih u svojoj nutrini. Danas se ova ista Isusova riječ može protegnuti i na sve nas koji se, kao i farizeji onda, zadržavamo na izvanjskom izvršavanju određenih običaja i propisa, a duhom ne živimo u skladu s Kristovom riječju i njegovom porukom.
Kršćanin, a u konačnici i čovjek, nije onaj tko govori da je kršćanin, a u svojoj svakodnevici čini sve one stvari koje je Isus nabrojio kao stvari koje „onečišćuju čovjeka.“ Jednako tako, kršćanin, a tim i čovjek, nije onaj tko braći i sestrama zatvara svoja vrata. Kršćanin, a tim i čovjek, je onaj koji ono što vjeruje nastoji životom živjeti. To znači biti razborit i mudar, u skladu s ulomkom iz Knjige Ponovljenog zakona koji nam je ponuđen kao prvo čitanje. Zato nas sv. Jakov, u ulomku koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, potiče riječima: „Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. Bogobojaznost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta.“ Tko tako čini, pri tom ne isključujući ni izbjeglice u kojima se danas za nas nalaze „siroti i udovice“, njega ništa neće i ne može onečistiti! I ništa ga ne može uništiti, pa čak ni smrt. Dapače, smrt je, u našem slučaju u smislu nadilaženja strahova i spremnosti na žrtvu kroz otvaranje onima koji su u potrebi, naša jedina prilika za stvarni život koji će dotaknuti, a ako je potrebno i promijeniti, i one koji nam dolaze. Jer i danas vrijedi Tertulijanovo pravilo, kao što je vrijedilo i u prvoj Crkvi, da je „krv mučenika sjeme novih kršćana.“ Drukčije jednostavno nije moguće.
Mate Uzinić, biskup
